Edin Mehmedović

Trener koji mijenja ljudske živote

U svijetu koji nas sve više pretvara u promatrače vlastitog života, udaljava od prirode i nameće ritam koji sve teže pratimo, Edin Mehmedović podsjeća nas da osluškujemo vapaj koji nam tijelo šalje i vratimo se osnovnoj životnoj potrebi – pokretu. Ovaj strastveni sportaš, kineziolog i profesionalni trener odavno je nadrastao sport. On je čovjek koji je svoje najveće pobjede ostvario izvan terena – u životima ljudi koje je mijenjao.

Njegov put, od dječaka iz Dugava koji je “ganjao loptu” do istaknutog trenera i sportskog autoriteta, osnažio ga je da danas živi svoju misiju. Kroz više od dvadeset godina rada u sportu pratio je ljude kroz njihove najteže borbe – pokušaje, padove i povratke. Taj poziv nije ga udaljio od životne biti. Naprotiv. Što je više radio s ljudima, osobito onima suočenima s ozbiljnim izazovima prekomjerne tjelesne težine, to je jasnije shvaćao kako je ta borba često psihička, a ne fizička.

Naučio je da iza svakog viška kilograma najčešće stoji teška životna priča i da istinska promjena nikada ne počinje u tijelu. Počinje u glavi. I upravo zato danas svoj najveći životni uspjeh vidi u ljudima kojima je pomogao – ne samo kroz transformaciju njihova tijela, nego kroz njihova svjedočanstva koja govore: „Hvala ti što si mi spasio život.“

 

„Kada te nakon jednog teškog, iscrpljujućeg i emotivno zahtjevnog procesa netko pogleda u oči i kaže: ‘Hvala ti što si mi spasio život’, tada sve dobiva smisao. Tada više nisi samo trener – postaješ dio nečije stvarne životne promjene, procesa u kojem se čovjek ponovno sastavlja. I tada shvatiš da ovo što radiš nadilazi sport – postaje razlog zbog kojeg se svako jutro budiš i nešto za što se vrijedi boriti.“

Vjeruje da je čovjek stvoren za kretanje – i da se upravo kroz kretanje i svakodnevne izbore ponovno povezujemo sa sobom. Da se vraćamo onome što jesmo. Jer smisao života nije stajati na jednom mjestu, nego istraživati. Kretati se. Rasti. Tek tada zdravlje prestaje biti cilj i postaje stanje.

Kao suprug i otac triju predivnih djevojčica, svakodnevno uči kako biti primjer, kako motivirati bez pritiska i kako živjeti ono što govori. Vodi se jednostavnom, ali gotovo zaboravljenom istinom – da je život igra i da ju svjesno biramo igrati. Vjeruje da smo ju negdje putem prestali igrati i da smo upravo zato prestali istinski živjeti. Jer kada u životu zadržimo taj osjećaj igre, tada smo istinski ispunjeni. Tada smo prisutni. I tada život ne prolazi pored nas – nego ga zaista živimo.

I upravo zato, Edin Mehmedović je naš Glas sporta – čovjek koji nas podsjeća da se život igra punim plućima. Vjeruje da onaj tko u sebi sačuva dječju igru već pobjeđuje u najvažnijoj utakmici zvanoj – život.

Tko je Edin privatno, a tko profesionalno?

Čovjek od 45 godina koji prije svega pokušava biti najbolji mogući otac svojoj djeci. Po struci sam diplomirani kineziolog, s više od 20 godina iskustva u fitnessu i radu s ljudima – njihovim promjenama, pokušajima, padovima i uspjesima. Kroz život se mijenjaš, rasteš i trudiš se biti bolji čovjek nego što si bio jučer. Kako kaže Human Voice, pokušavam da se čuje moj glas. Kroz sve te godine naučiš da nijedan put nije linearan i da svaka promjena nosi svoju težinu. I danas mogu reći da još uvijek učim – i kao trener i kao čovjek.

Kako je izgledao vaš put od dječaka s rukometnom loptom do današnje uloge trenera?

Uvijek se rado sjetim moje mame koja je govorila: „Sine dragi, ti si talentiran jedino za loptu ganjati.“ Nije bila daleko od istine. Jednostavno, otkad pamtim za sebe, pamtim da sam bio u nekakvoj vrsti tjelesne aktivnosti. Odrastati kao klinac u Dugavama, u novozagrebačkom naselju, u osamdesetima, podrazumijevalo je da si vani, da si na otvorenom, da se igraš. A ta igra se sastojala najviše od nogometa ili bilo kakve vrste sporta. Rukomet je došao vrlo brzo, već na početku osnovne škole. Naravno, to je i prilika za stjecanje prijateljstava. Kroz sport zapravo gradiš sebe, ali gradiš i odnose. Sport me zaista oblikovao u svakom smislu te riječi – od fizičkog izgleda do mindseta. Naučiš pasti, naučiš prihvatiti poraz, a naučiš i da je jako važno uvijek pokušati dati što je moguće više od sebe.

„Prije nego što sam postao otac, bio sam sportaš. Prije nego što sam postao suprug, bio sam sportaš. Sport je veliki dio mog identiteta. Kroz sport gradiš sebe, ali i odnose. On te oblikuje u svakom smislu – od fizičkog izgleda do mindseta. Naučiš pasti, naučiš prihvatiti poraz, ali i da je važno uvijek dati najviše od sebe – uvijek više, jače. Jer sport ti to višestruko vraća – kroz zdravlje, snagu i onu unutarnju slobodu koju ništa drugo ne može zamijeniti.“

Zašto ste odlučili biti s druge strane terena?

Iskreno, nikada se nisam zamišljao u toj ulozi – kao netko tko stoji sa strane i promatra druge. Sve je došlo spontano. Vrlo brzo sam shvatio da moje profesionalno usmjerenje mora biti vezano uz kretanje, jer je to ono što me pokreće i s čim se najviše identificiram. Prije nego što sam postao otac, bio sam sportaš. Prije nego što sam postao suprug, bio sam sportaš. Sport je bio veliki dio mog identiteta i znao sam da moram ostati u tom svijetu.

Koji vam je najdraži profesionalni projekt?

Televizijski projekt bio je velika prekretnica u mom životu. Donio mi je vidljivost i prepoznatljivost, ali i jednu novu razinu odgovornosti. Ljudi su me počeli doživljavati kao autoritet i tražiti savjete, čak i u svakodnevnim situacijama. No ono što mi je taj projekt stvarno donio je promjena perspektive. Počeo sam drugačije gledati na problem pretilosti – ne samo kao fizički izazov, nego kao ozbiljan psihološki problem, pogotovo kada govorimo o ekstremnim slučajevima. Kada prođeš s nekim težak, emotivan i dug proces, i ta osoba te pogleda i kaže: „Hvala ti što si mi spasio život“, tada sve dobiva smisao. Tada više nisi samo kineziolog koji daje upute – postaješ dio nečije stvarne promjene. I to je ono što me najviše oblikovalo.

Sport kao natjecanje – užitak ili napor?

Ono što sam primijetio je da mi, uz to natjecanje, jako puno užitka donosi „dobrovoljna patnja“. To znači da ću uzeti utege, dizati ih, ili da ću staviti ruksak na leđa i otići se popeti na Sljeme. Ta vrsta dobrovoljne patnje mi čini zadovoljstvo i na neki način me liječi. Mekša me.

Može li se disciplina naučiti ili je ona stvar karaktera?

Apsolutno se može naučiti sve u životu, pa i to da tjelesna aktivnost mora biti sastavni dio svakodnevice. Svatko može pronaći element igre u kretanju – bilo da ide na Sljeme, oko jezera, u Maksimir ili u teretanu. Bilo kakva vrsta tjelesne aktivnosti može biti doživljena kao igra. Mislim da je to sukus svega. Ili možda ja tako samo radim i mislim. Meni je važno da se igram u životu; da imam osjećaj da se igram sa životom. I ako tu potrebu zadovoljavam, onda sam ispunjen. Osjećam sreću. Naravno, netko će više voljeti rješavati matematičke zadatke, i to je sasvim u redu, dapače, ali čovjek mora pronaći način kako da trenira svoj um i kroz tjelesnu aktivnost.

Pamtite li više uspjehe ili neuspjehe?

Trudim se živjeti tako da učim iz svega, ali iskreno – neuspjehe pamtim više. Možda zato što se vežem za ljude. Kada s nekim provodiš vrijeme i prolaziš kroz proces, teško je ne uzeti njihove izazove k srcu. Kroz vlastiti razvoj morao sam naučiti da dio odgovornosti moram prepustiti njima. Danas mi je to lakše nego prije, ali i dalje me pogađa kada vidim da se netko muči.

Kako danas roditelji mogu motivirati svoju djecu na promjenu?

Roditelj mora biti prvi koji motivira. Neću vas zavaravati, reći ću vam istinu – i ja imam problem s tim da svoje dijete motiviram ujutro. Djeca me svaki dan vide kao sportaša, vide da je kretanje veliki dio mog života, ali ja u subotu ujutro moram naći način kako da ih motiviram da izađu iz kreveta. Kad su male, kažem im da idemo tražiti Leteće medvjediće; kad su velike, nađem nešto drugo. Ne libim se utišati svoj ego i stvarati pritisak na ono što smatram bitnim. Inzistiram na tome – mirno, ali inzistiram.

Full interview

Koliko je kretanje zapravo važno za opstanak modernog čovjeka?

Danas smo kao društvo zatomili jednu od temeljnih ljudskih potreba – potrebu za kretanjem. Uz disanje, hranu i reprodukciju, kretanje je osnovna potreba čovjeka, a mi smo je gotovo u potpunosti potisnuli iz svakodnevice. Mi danas provodimo 15 i više sati u sjedećem položaju, a to nije dobro. Upravo zato sam odlučio snažnije osvijestiti ljude o benefitima koje nosi. Osjećam da je moj poziv širiti tu svijest i podsjećati da smo mi, ljudi, jednostavno predodređeni za kretanje. I tek tada zdravlje prestaje biti cilj – i postaje stanje koje svjesno živimo svaki dan.

Koliko je mentalna snaga presudna za dugoročan uspjeh?

Glava je presudna. Sjetim se jednog klijenta, odvjetnika. Bio je sportaš nekada, ali posao i biznis su ga odveli na drugu stranu. Trenirali smo zajedno više od 15 godina. On je jedini klijent u mojoj karijeri koji je trenirao baš svaki dan. Svaki dan. Moj zadatak bio je dozirati opterećenje, ali bilo mi je jasno da ta razina discipline njemu nije bila urođena. Do nje je došao odlukom. U jednom trenutku shvatio je da mora preuzeti odgovornost nad vlastitim životom i pretvoriti to u rutinu. Za to je najzaslužnija upravo njegova glava.

Što vas najviše ispunjava u radu s mladima kroz vaše kampove?

To je jedan veliki zaokret u mom životu. Nakon puno godina vratio sam se u školske klupe kroz svoje kćeri. One su školarke, u pubertetskom razdoblju, i vidim izazove koje im taj period donosi. Osjetim to svaki dan kada skinu torbu s leđa – dođu s brigama, upitnicima i izazovima. Shvatio sam da moram djelovati. Kao roditelj, često nemam priliku na praktičan način odgajati djecu, nego kroz teoriju i razgovor kod kuće. U kampu imaš priliku na praktičan način odgajati tu djecu – od toga da zajedno kuhamo, da djevojčice same mijese tijesto i peku kruh. To je predivno. Dinamika života je takva da roditelji koji rade po 10-12 sati to ne stižu. Zato sam odlučio mrežu ljudi i alate koje sam gradio 20 godina upogoniti za dobrobit tih djevojčica. Bio je to jedan predivan projekt i feedback je bio fantastičan. I to je dalo dodatni smisao svemu što radim.

Što vas osobno pokreće i odakle crpite energiju za druge?

Imam svoje unutarnje instinkte koji me pokreću i preispitujem se na dnevnoj razini. Ja kao trener s 45 godina i onaj s 25 godina smo dva različita svijeta. Moj “drive” danas je želja da prenesem životno iskustvo na svoju okolinu, prvenstveno na obitelj. Imam tri prekrasne djevojčice i želim da one vide inspiraciju u svojim roditeljima. Da vide ljude koji brinu o sebi, koji su aktivni i koji se dobro osjećaju u svom tijelu. Da zajedno usvajamo zdrave navike, promišljamo o onome što unosimo u tijelo, ali i da istražujemo duhovni aspekt – da nisu samo tijelo, nego duh i energija.

Jeste li kroz vlastitu promjenu uspjeli pronaći pravi smisao života?

Smisao sam pronašao u kretanju – u tome da ne ostajem na istom mjestu. S vremenom sam shvatio da je smisao života zapravo potraga. Istraživanje. Netko će istraživati svijet, a netko sebe – ja sam krenuo iznutra. U tome sam imao veliku podršku svoje supruge; zajedno smo rasli kao par, ali i kao individualci. Ona me potaknula da idem dublje, ispod površine. Kao dječak sam sanjao da ostavim trag u svojoj okolini, iako tada nisam znao kako će to izgledati. Danas, s ovim iskustvom, vidim da se zapravo samo vraćam na početak – vrijednostima koje su mi dali roditelji. Te iste vrijednosti pokušavam prenijeti dalje i podsjetiti nas na ono jednostavno: važno je da se ne zaboravimo igrati i uživati u životu.

Human Voice - Edin Mehmedović

Video Shorts

„Danas smo kao društvo zatomili jednu od temeljnih ljudskih potreba – potrebu za kretanjem. Uz disanje, hranu i reprodukciju, kretanje je osnovna potreba čovjeka, a mi smo je gotovo u potpunosti potisnuli iz svakodnevice. Upravo zato sam odlučio snažnije osvijestiti ljude o benefitima koje nosi. Osjećam da je moj poziv širiti tu svijest i podsjećati da smo mi, ljudi, jednostavno predodređeni za kretanje. I tek tada zdravlje prestaje biti cilj – i postaje stanje koje svjesno živimo svaki dan.“