Naslijediti obiteljski posao znači preuzeti mnogo više od samog prezimena. Iza vas su godine rada i stvaranja, ali i velika očekivanja. Treba opravdati povjerenje, nastaviti ono što je cijela obitelj desetljećima gradila i u svemu tome pronaći vlastiti put. No što kada posao preuzmete u trenutku kada tržište više nije isto, broj zaposlenih se drastično smanji, minusi na računu se gomilaju, plaće kasne, a ljudi u vama prije svega vide nečiju kćer, mladu djevojku i lice iz svijeta mode?

Tena Majetić Škugor imala je manje od dvadeset godina kada je preuzela Catering Majetić, prvi catering u Hrvatskoj. Već tada iza ovog renomiranog obiteljskog brenda stajali su veliki projekti, međunarodna priznanja i iskustva koja su pomicala granice domaće event industrije. Prezime je naslijedila, ali vlastito mjesto u poslu morala je izgraditi sama. Danas živi tri poduzetničke priče — Catering Majetić, Majestic Park i Eateriju — a na uspjeh gleda iz sasvim drukčije perspektive. One koju joj je donijela kći Mei i najljepša životna uloga — biti mama.

Postoje trenuci koji nas natjeraju da odrastemo prije nego što smo za to spremni. Trenuci u kojima se sigurnost koju smo poznavali iznenada promijeni, ali nam istodobno otkriju koliko snage, vjere i života nosimo u sebi. Ponekad upravo iz onoga što nam je bilo najteže izraste nešto vrijedno – dublji smisao, novi pogled na život i želja da ono što smo spoznali vlastitim životom svjedočimo drugima. Za Vanessu Mioč, mladu umjetnicu posvećenu duhovnoj glazbi, upravo je jedan takav trenutak postao početak dubljeg odnosa s vjerom, ljudima i glazbom.

Glazba je u njezinu životu bila puno prije nego što je postala poziv. Kao djevojčica zamišljala je vlastite koncerte, a danas kroz glazbu želi svijetom širiti Božju ljubav. S vremenom je glazba postala i njezina molitva. Album Vjerujem, koji je stvarala šest godina, nije zamišljala samo kao zbirku pjesama, već kao prostor u kojem će svatko tko ih sluša moći pronaći mir, utjehu i snagu za vlastiti životni put.

Neki ljudi putuju kako bi vidjeli svijet. Drugi kako bi rasli, upoznali ljude, stekli znanje i jednog dana sve što su putem doživjeli dali drugima… Ovo je priča o hrabrosti za odlazak u nepoznato, znatiželji za otkrivanjem svijeta i nostalgiji za vrijednostima i okusima koji nas, bez obzira na to koliko daleko odemo, uvijek vraćaju kući.

Ivana Čuljak svijet je upoznavala kroz ljude, putovanja i okuse, a sve što je putem pronašla pretvorila je u vlastiti potpis. Godine putovanja, učenja i otkrivanja novih okusa danas žive kroz „Neka jedu kolače“ – slastičarnicu koja je, baš poput nje, spoj svijeta koji je upoznala i korijena kojima se uvijek vraća.

Krenula je iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka, iz obitelji u kojoj su ljubav prema hrani, zajedničkom stolu i dobrim okusima prenosili mama, tata i baka. Kao djevojčica nije sanjala da će postati slastičarka. Željela je biti princeza, pjevačica, glumica, pa čak i cvjećarka. Završila je ekonomiju, radila s kreditima, a onda shvatila da život koji je zamišljala za sebe ipak izgleda potpuno drugačije. Umjesto sigurnog puta, odabrala je onaj nepoznati.

Koliko god se svijet mijenjao, čovjek nikada nije prestao tragati za ljubavlju, prihvaćanjem i dubljim smislom vlastitog života. Upravo zato vjera za mnoge nije tek religija, nego odnos koji čovjeku daje nadu onda kada ostane bez odgovora na najdublja pitanja ljudskog srca. Ona postaje utočište kada se život raspada, oslonac kada nestane sigurnosti i podsjetnik da postoje istine koje razum sam ne može objasniti.

Ipak, danas o vjeri često više raspravljamo nego što je živimo. Propitkujemo je, osporavamo i branimo, svodeći je na pravila, institucije i tradiciju, zaboravljajući da je njezina srž oduvijek bila odnos – odnos čovjeka i Boga.

Možda upravo zato sve više ljudi, osobito mladih, traži mjesto na kojem neće biti osuđivani zbog svojih pitanja, slabosti ili lutanja. Mjesto na kojem će ih netko saslušati, vidjeti srcem i podsjetiti ih da su ljubljeni. Ponekad upravo takvo mjesto pronađu u čovjeku Crkve koji svojim životom svjedoči ono što propovijeda.

Jedan od njih je don Frano Bešlić. Salezijanac, svećenik i voditelj oratorija na zagrebačkoj Knežiji. Odrastao u hercegovačkoj obitelji, uz franjevce i zajedničku obiteljsku molitvu, svoj je život posvetio približavanju Boga ljudima, osobito mladima.

Djeca ne dolaze na svijet s titulama, statusima i očekivanjima. Dolaze znatiželjna, slobodna i otvorena. Gledaju svijet bez predrasuda, postavljaju pitanja na koja odrasli više ni ne traže odgovore i osjećaju ono što smo mi često zaboravili osjetiti. Možda upravo zato najvažnije životne lekcije ponekad ne dolaze iz knjiga, diploma ili godina iskustva, nego iz pogleda jednog djeteta koje nas svakodnevno podsjeća na ono što je u životu doista važno.

Upravo je takav pristup obilježio profesionalni i životni put Vesne Šarić. Odgajateljica s više od 35 godina iskustva i danas ravnateljica dječjeg vrtića, svoj je poziv pronašla još kao djevojčica. Kroz tisuće dječjih osmijeha, suza, pitanja, pogrešaka i malih pobjeda učila je da djeca nisu osobe koje treba oblikovati prema našim očekivanjima, nego ljudi koje treba razumjeti. Tijekom godina njezin se pogled na odgoj pretvorio u jednostavnu, ali snažnu filozofiju – da iza većine ljudskih strahova, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima, stoji ista potreba: želja da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni.