Neki ljudi putuju kako bi vidjeli svijet. Drugi kako bi rasli, upoznali ljude, stekli znanje i jednog dana sve što su putem doživjeli dali drugima… Ovo je priča o hrabrosti za odlazak u nepoznato, znatiželji za otkrivanjem svijeta i nostalgiji za vrijednostima i okusima koji nas, bez obzira na to koliko daleko odemo, uvijek vraćaju kući.

Ivana Čuljak svijet je upoznavala kroz ljude, putovanja i okuse, a sve što je putem pronašla pretvorila je u vlastiti potpis. Godine putovanja, učenja i otkrivanja novih okusa danas žive kroz „Neka jedu kolače“ – slastičarnicu koja je, baš poput nje, spoj svijeta koji je upoznala i korijena kojima se uvijek vraća.

Krenula je iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka, iz obitelji u kojoj su ljubav prema hrani, zajedničkom stolu i dobrim okusima prenosili mama, tata i baka. Kao djevojčica nije sanjala da će postati slastičarka. Željela je biti princeza, pjevačica, glumica, pa čak i cvjećarka. Završila je ekonomiju, radila s kreditima, a onda shvatila da život koji je zamišljala za sebe ipak izgleda potpuno drugačije. Umjesto sigurnog puta, odabrala je onaj nepoznati.

Koliko god se svijet mijenjao, čovjek nikada nije prestao tragati za ljubavlju, prihvaćanjem i dubljim smislom vlastitog života. Upravo zato vjera za mnoge nije tek religija, nego odnos koji čovjeku daje nadu onda kada ostane bez odgovora na najdublja pitanja ljudskog srca. Ona postaje utočište kada se život raspada, oslonac kada nestane sigurnosti i podsjetnik da postoje istine koje razum sam ne može objasniti.

Ipak, danas o vjeri često više raspravljamo nego što je živimo. Propitkujemo je, osporavamo i branimo, svodeći je na pravila, institucije i tradiciju, zaboravljajući da je njezina srž oduvijek bila odnos – odnos čovjeka i Boga.

Možda upravo zato sve više ljudi, osobito mladih, traži mjesto na kojem neće biti osuđivani zbog svojih pitanja, slabosti ili lutanja. Mjesto na kojem će ih netko saslušati, vidjeti srcem i podsjetiti ih da su ljubljeni. Ponekad upravo takvo mjesto pronađu u čovjeku Crkve koji svojim životom svjedoči ono što propovijeda.

Jedan od njih je don Frano Bešlić. Salezijanac, svećenik i voditelj oratorija na zagrebačkoj Knežiji. Odrastao u hercegovačkoj obitelji, uz franjevce i zajedničku obiteljsku molitvu, svoj je život posvetio približavanju Boga ljudima, osobito mladima.

Djeca ne dolaze na svijet s titulama, statusima i očekivanjima. Dolaze znatiželjna, slobodna i otvorena. Gledaju svijet bez predrasuda, postavljaju pitanja na koja odrasli više ni ne traže odgovore i osjećaju ono što smo mi često zaboravili osjetiti. Možda upravo zato najvažnije životne lekcije ponekad ne dolaze iz knjiga, diploma ili godina iskustva, nego iz pogleda jednog djeteta koje nas svakodnevno podsjeća na ono što je u životu doista važno.

Upravo je takav pristup obilježio profesionalni i životni put Vesne Šarić. Odgajateljica s više od 35 godina iskustva i danas ravnateljica dječjeg vrtića, svoj je poziv pronašla još kao djevojčica. Kroz tisuće dječjih osmijeha, suza, pitanja, pogrešaka i malih pobjeda učila je da djeca nisu osobe koje treba oblikovati prema našim očekivanjima, nego ljudi koje treba razumjeti. Tijekom godina njezin se pogled na odgoj pretvorio u jednostavnu, ali snažnu filozofiju – da iza većine ljudskih strahova, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima, stoji ista potreba: želja da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni.

Dok živimo svoj svakodnevni život, prepun obveza, ambicija i utrke s vremenom, zastanemo li ikada pred fotografijama djece iz Afrike i njihovim malim ručicama koje grle toplinom osmijeha koji razoružava? Ostane li čovjek nijem kada na onkološkim odjelima osvijesti koliko smo zapravo bogati dok smo zdravi? Prostrijeli li nas negdje duboko u njedrima prizor beskućnika i dugih redova u pučkim kuhinjama, pred kojima postajemo svjesni koliko malo nekome treba da osjeti dostojanstvo, toplinu i spoznaju da nije sam?

Upravo takvi susreti čovjeka vraćaju na ono bitno. Osvještavaju ga. Bude zahvalnost, poniznost i osjećaj odgovornosti prema drugima. Podsjeća nas na ono najvažnije – što znači biti istinski prisutan za drugog čovjeka. Upravo je to životni put kojim već godinama tiho i predano ide Josipa Galić. Ova ravnateljica učeničkog doma, volonterka i tajnica dviju humanitarnih udruga odavno je prerasla okvire svojih titula. Ona je žena koja svoje najveće pobjede ostvaruje daleko od reflektora – u životima onih koje je društvo zaboravilo.

U svijetu koji nas sve više pretvara u promatrače vlastitog života, udaljava od prirode i nameće ritam koji sve teže pratimo, Edin Mehmedović podsjeća nas da osluškujemo vapaj koji nam tijelo šalje i vratimo se osnovnoj životnoj potrebi – pokretu. Ovaj strastveni sportaš, kineziolog i profesionalni trener odavno je nadrastao sport. On je čovjek koji je svoje najveće pobjede ostvario izvan terena – u životima ljudi koje je mijenjao.

Njegov put, od dječaka iz Dugava koji je “ganjao loptu” do istaknutog trenera i sportskog autoriteta, osnažio ga je da danas živi svoju misiju. Kroz više od dvadeset godina rada u sportu pratio je ljude kroz njihove najteže borbe – pokušaje, padove i povratke. Taj poziv nije ga udaljio od životne biti. Naprotiv. Što je više radio s ljudima, osobito onima suočenima s ozbiljnim izazovima prekomjerne tjelesne težine, to je jasnije shvaćao kako je ta borba često psihička, a ne fizička.

Naučio je da iza svakog viška kilograma najčešće stoji teška životna priča i da istinska promjena nikada ne počinje u tijelu. Počinje u glavi. I upravo zato danas svoj najveći životni uspjeh vidi u ljudima kojima je pomogao – ne samo kroz transformaciju njihova tijela, nego kroz njihova svjedočanstva koja govore: „Hvala ti što si mi spasio život.“