Djeca ne dolaze na svijet s titulama, statusima i očekivanjima. Dolaze znatiželjna, slobodna i otvorena. Gledaju svijet bez predrasuda, postavljaju pitanja na koja odrasli više ni ne traže odgovore i osjećaju ono što smo mi često zaboravili osjetiti. Možda upravo zato najvažnije životne lekcije ponekad ne dolaze iz knjiga, diploma ili godina iskustva, nego iz pogleda jednog djeteta koje nas svakodnevno podsjeća na ono što je u životu doista važno.
Upravo je takav pristup obilježio profesionalni i životni put Vesne Šarić. Odgajateljica s više od 35 godina iskustva i danas ravnateljica dječjeg vrtića, svoj je poziv pronašla još kao djevojčica. Kroz tisuće dječjih osmijeha, suza, pitanja, pogrešaka i malih pobjeda učila je da djeca nisu osobe koje treba oblikovati prema našim očekivanjima, nego ljudi koje treba razumjeti. Tijekom godina njezin se pogled na odgoj pretvorio u jednostavnu, ali snažnu filozofiju – da iza većine ljudskih strahova, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima, stoji ista potreba: želja da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni.
„Važno je djecu osnažiti, pokazati im da su vrijedna naše pažnje, da mogu slobodno biti ono što jesu i da su nam važna. Djeca uče kroz nas kao modele. Ako želimo da nas poštuju, moramo i mi njih poštovati. Ako želimo da nas slušaju, moramo i mi njih slušati. U konačnici, najvažnije je djecu zaista čuti.”
Od djece se često očekuje da što prije odrastu, postanu uspješna, prilagođena i spremna za svijet. Mi odrasli rijetko zastanemo i zapitamo se što zapravo možemo naučiti od njih. Jesmo li zaboravili slušati? Jesmo li prestali promatrati? Jesmo li, u želji da ih pripremimo za život, ponekad zaboravili jednostavno biti uz njih, prisutni u trenutku?
Odgovore na ta pitanja Vesna Šarić otkrila je tijekom svog rada s djecom. Upoznavala ih je kroz njihovih stotinu jezika – kroz igru, pokret, crteže, pitanja, šutnju i maštu. Učila ih je da pogreška nije poraz, nego put prema rješenju. Da uvijek postoji više od jednog odgovora. Da su vrijedni i onda kada nisu najbolji, prvi ili najglasniji.
I upravo zato ona je naš Human Voice – glas malih ljudi, djetinjstva i podrške roditeljima. Žena koja je svoj život posvetila tome da djeci vrati povjerenje u vlastite mogućnosti, a odraslima pokaže da nas ponekad upravo oni najmanji mogu naučiti najvećim životnim istinama.
Ja sam jedno ljudsko biće. Sve moje uloge, profesija i ono što radim samo su dio mene, slojevi moga životnog puta. Odgajateljica sam već 35 godina, a posljednje dvije godine radim kao ravnateljica dječjeg vrtića.
Moj profesionalni put nije počeo kao izbor zanimanja, nego kao unutarnja sigurnost da želim raditi s djecom. S djecom nema uloga, nema skrivanja, a upravo njihova neposrednost i autentičnost privukle su me još davno, početkom srednje škole. Kada sam imala 13 godina, dobila sam brata. U tim godinama bila sam u otporu prema ideji da ću imati malog brata. Međutim, kada se rodio, kroz njega sam osvijestila svoju unutarnju potrebu da se bavim malom djecom. On mi je pomogao da to otkrijem u sebi.
Zato što sam negdje duboko u sebi osjetila da ću kroz taj poziv i talent koji sam osjećala u sebi moći pomoći ne samo djeci, nego i sebi. Kroz njih sam postala kreativnija, spontanija i autentičnija. Sve ono što sam učila njih, zapravo sam istovremeno jačala i u sebi.
„Odrasli su djeca kojoj također treba netko tko će ih toplo i čvrsto voditi. I oni imaju svoje strahove, nesigurnosti i strepnje. Iza njihovog ponašanja krije se isto ono što i iza dječjeg. Najčešće se iza povlačenja skriva nesigurnost, a iza ljutnje neka tuga. I sve je to u redu. Roditelji ne moraju biti savršeni. U redu je ne znati sve odgovore. Dovoljno je da budu prisutni u trenutku. Slušaju djecu. Pitaju ih. Gledaju ih. Vidi ih. I pokušaju razumjeti njihov jezik.”
U ovih 35 godina rada s djecom upoznavala sam ih kao bića koja na svijet dolaze potpuno čista. Još na samim počecima svog profesionalnog razvoja otkrila sam talijanskog psihologa Loris Malaguzzija, koji je rekao jednu divnu rečenicu – da djeca govore stotinu jezika, a da im mi devedeset i devet oduzmemo i prisilimo ih da govore samo jednim. Ta me misao snažno obilježila. Obilježili su me i kolege koji su gledali ispod površine, koji nisu vidjeli samo dječje ponašanje, nego ono što se iza njega krije. To je odredilo i moj pristup radu s djecom. Cijelo sam vrijeme pokušavala djeci vratiti njihove jezike. Djeca govore kroz pokret, kroz igru, kroz ono što vole i ono što ne vole, kroz svoj likovni izraz. Upravo su to bili putevi kojima sam ih upoznavala i otkrivala.
U jednom trenutku shvatila sam da velik dio svog posla provodim educirajući druge odgajatelje. Tada sam osvijestila da je moj rad s djecom prerastao u jednu novu, mentorsku ulogu. Osjetila sam potrebu pokušati pomoći jednom vrtiću kroz ulogu ravnateljice, da ne radim samo s djecom nego i s odraslima koji se za tu djecu brinu. To je za mene bilo potpuno novo iskustvo. Ono što sam nakon dvije godine u toj ulozi otkrila jest da je sve zapravo isto. Odrasli su djeca koja također trebaju da ih netko toplo i čvrsto vodi. I oni imaju svoje strahove, nesigurnosti i strepnje. Iza njihovih ponašanja krije se isto ono što se krije i iza ponašanja djece. Najčešće se iza povlačenja krije nesigurnost, a iza ljutnje neka tuga. Sve je zapravo isto.
Mislim da je najvažnije djecu osnažiti. U tim malim godinama, posebno u institucijama, važno je pokazati djeci da su vrijedna naše pažnje i da su sigurna. Ne sigurnost u smislu zaštite, nego sigurnost da smiju biti ono što jesu i da su nam važna. Djeca uče kroz nas kao modele. Postoji ona izreka da cijelo selo treba odgojiti dijete. Ja sam vrtić uvijek doživljavala kao jedno takvo selo, mjesto gdje dijete ima priliku kroz različite ljude upoznati sebe. Onako kako mi vidimo dijete, tako ono počinje gledati sebe. Kada ga razumijemo i pogledamo iz drugačije perspektive, moje iskustvo pokazuje da se dijete mijenja. Sjećam se dječaka kojeg su svi smatrali izrazito neposlušnim i teškim. Ja sam kod njega prepoznala nešto drugo – veliku ustrajnost, upornost, kreativnost i mnoštvo ideja. Kada sam njegovo ponašanje počela promatrati kroz te snage, kada sam mu davala uloge u kojima se osjećao sigurno, njegova su ponašanja postajala manje „teška“, a on je postajao suradljiviji. Cijeli moj rad s djecom donio mi je jedno važno iskustvo – ne možemo razviti empatičnu djecu ako mi sami nismo empatični. Kada jedno dijete padne u parku, a drugo mu priđe i pita: „Jesi dobro?“, ono to ne radi zato što smo ga mi tome naučili riječima, nego zato što je to samo doživjelo. Moje iskustvo govori da djeci moramo biti primjer. Ako želimo da nas poštuju, moramo poštovati njih. Ako želimo da nas slušaju, moramo slušati njih. U konačnici, najvažnije je djecu zaista slušati.
Mislim da današnjem svijetu najviše nedostaje razumijevanje da je s druge strane jedno ljudsko biće. To je prva razina. Svi smo mi ljudska bića sa sličnim potrebama – potrebom da nas netko razumije, upozna i prihvati onakvima kakvi jesmo. Iza svakog ponašanja stoji neka potreba. Kada tu potrebu pokušamo razumjeti, sve postaje puno jednostavnije. Djeca često postavljaju pitanje: „Zašto?“ Upravo me to pitanje potaknulo da se više bavim temom onoga što je u životu važno. Kada djeca počnu pitati zašto, ona zapravo počinju razmišljati svojom glavom. Kroz to propitivanje uvijek sam ih učila da traže više mogućih rješenja. Bilo mi je važno da shvate kako rješenje uvijek postoji. Ne samo jedno, nego više njih. I da mogu odabrati ono koje je u skladu s njima samima. Tako razvijaju odgovornost, sigurnost i hrabrost da se ne boje života, niti pogrešaka.
Djeca nam svakodnevno poručuju da znaju, mogu i hoće, čak i onda kada se to na prvi pogled možda ne vidi. Svojim ponašanjem pokazuju da žele nešto učiniti na svoj način. Mi im vrlo često nudimo ili namećemo vlastita rješenja. Tjeramo ih da razmišljaju, rade i rješavaju probleme na način koji je nama blizak. Mislim da je iznimno važno djeci dopustiti da pronalaze vlastita rješenja, a da mi budemo podrška. Da budemo uz njih kada nas trebaju i da im dopustimo da budu mali istraživači.
Za mene je neuspjeh zapravo put prema rješenju. Svaki put kada dijete napravi pogrešku ili ne uspije iz prvog pokušaja, trebali bismo mu zapljeskati. Djeca burno reagiraju kada nešto ne uspije, ali to traje kratko. Nakon toga pokušavaju ponovno. Mislim da je naša uloga kao odraslih da im pokažemo kako nije problem kada nešto ne uspije onako kako smo očekivali. Jednostavno pokušamo ponovno. Čak mislim da je najvažnija stvar koju djeca trebaju naučiti u predškolskoj dobi upravo to da su pogreške sastavni dio života i da su dobrodošle.
Kada se djeca susretnu s ponašanjima svojih vršnjaka koja im nisu ugodna, uvijek sam ih učila da imaju više mogućih rješenja. Znala sam im reći: „Možeš reći stop, ne radi mi to.“ Možeš prijatelju reći: „Ovo mi nije lijepo, nemoj mi to raditi.“ Možeš doći do mene i reći što ti netko radi. A možeš i jednostavno zaključiti da ti se to ne sviđa i otići dalje. Na taj način djeca uče birati. Uče osluškivati sebe, prepoznavati što im odgovara, a što ne. Uče ne pristajati na ono što im nije dobro.
Full interview
Kada dijete prvi put dođe u vrtić, roditelji su često puni pitanja, strahova i nepovjerenja. Znaju mi reći: „Da sam barem ptičica na prozoru pa da mogu vidjeti što se događa.“ Moja poruka uvijek je ista: nemojte brinuti, budite mirni. Kada ste vi mirni, i dijete je mirno. Prvo što radimo u vrtiću jest uspostavljanje odnosa s djetetom. Mi to zovemo socioemocionalna veza. Kada se povežemo s djetetom i steknemo njegovo povjerenje, tada možemo graditi sve ostalo. Tek tada upoznajemo dijete, otkrivamo njegove talente, osnažujemo ga i stvaramo iskustva kroz koja uči. Osim socijalnog aspekta, važno nam je naučiti djecu kako biti u odnosu s drugim ljudima na human način. Kako razvijati empatiju, kako biti siguran u sebe i kako imati osjećaj za ljude koji ih okružuju. Jednako je važno da kao institucija djeci pružamo iskustvo uspjeha. Duboko vjerujem da upravo iz tih malih svakodnevnih uspjeha nastaju sigurnost u sebe i spremnost za ono što ih čeka kada krenu u školu.
Kada bih sve trebala sažeti u jednu rečenicu, roditeljima bih rekla: sve što želite reći svom djetetu, recite u tri riječi. Kratko govorite, a puno slušajte. Promatrajte svoju djecu i pokušajte iz njihova ponašanja razumjeti što im zapravo treba. I ono što je najvažnije – budite tu. Neka osjete da su vam važna. Kada ste s njima, budite uistinu s njima. Djeca ne traže savršenog roditelja. Traže roditelja koji je prisutan. Roditelja koji je tu kada ga trebaju.
Mislim da je današnjim roditeljima najpotrebnije razumijevanje. Nije im lako živjeti u ovom tempu života. Nije lako odgajati djecu koja odrastaju u potpuno drugačijem svijetu od onoga u kojem su odrastale generacije prije njih. Prije 35 godina djeca su prvenstveno željela nova znanja. Puno smo radili na učenju, metodici i kognitivnom razvoju. Danas djeca dolaze s ogromnom količinom informacija. Ono što im sada najviše treba jest emocionalna sigurnost. Treba im netko tko će im pomoći da sve te informacije poslože u neke svoje ladice, u glavi i u sebi. Roditeljima bih poručila da ne moraju biti savršeni. Dovoljno je da budu ono što jesu. Kao što je svako dijete jedinstveno, tako je jedinstven i svaki roditelj. U redu je pogriješiti. U redu je ne znati sve odgovore. Ne bih im savjetovala da slušaju sve moguće savjete. Radije neka slušaju sebe. Neka promatraju svoju interakciju s djetetom i prepoznaju što funkcionira, a što ne. Mislim da roditelji trebaju biti opušteniji, više svoji i pokušati reagirati mirno. To je ono što bih im najviše poželjela.
Jako je važno znati u kojoj se razvojnoj fazi dijete nalazi i kroz koje kronološke dobi prolazi. To nam je važno upravo zbog onog razumijevanja djeteta o kojem smo govorili. Kada dijete dođe u vrtić u drugoj godini života i ima burne reakcije, mi znamo da je to prirodno. Tada je najvažnije da mi ostanemo mirni. Bit će dobro, proći će. U trećoj godini dijete se počinje socijalizirati. Tada njegova igra još uvijek nije igra s drugom djecom, nego igra pored druge djece. Roditelji se ponekad zabrinu, ali nema razloga. Znamo da će doći faza kada će poželjeti društvo vršnjaka i kada će početi graditi odnose. Često se događa da dijete u četvrtoj godini roditeljima kaže: „Nitko se sa mnom ne želi igrati.“ Velika je zamka da roditelji tada pokušaju riješiti problem umjesto djeteta. Puno je važnije imati povjerenje u odgajatelje koji znaju kako voditi dijete kroz takve situacije. Mi odgajatelji najprije puštamo dijete da samo pronađe svoj put. Nekad sam se osjećala kao skretničar koji ga samo malo usmjerava prema kontaktu s drugom djecom. Ako to nije išlo spontano, davala sam mu prijedloge: možeš prići, možeš donijeti igračku, možeš ga pozvati u igru. Ponekad bih kreirala i situacije koje potiču povezivanje. Primjerice, organizirali bismo zamišljenu vožnju autobusom pa bih pozvala svu djecu da zajedno sudjeluju. Tako sam stvarala okruženje u kojem će prirodno doći do interakcije. U petoj godini djeca se počinju boriti za svoje mjesto u skupini. Svi žele biti prvi, svi žele biti glavni. To je jedna faza vrtićke ekspanzije. Upravo je tada najplodnije vrijeme za sve ono što smo s njima gradili do tada i što ćemo tek graditi. A onda dolazi šesta godina, najburnija predškolska godina. Djeca ulaze u ono što mi često nazivamo malim pubertetom. Postaju natjecateljski nastrojena i međusobno se uspoređuju. Ako prije toga nismo izgradili osjećaj da svatko ima svoje mjesto u skupini, da je svatko u nečemu dobar i da svatko može imati važnu ulogu, tada možemo imati puno izazova. No ako smo ih tome naučili, šesta godina postaje godina velikog prijateljstva, povezanosti i zajedništva.
Ja sam dječje talente uvijek prepoznavala kroz njihovu igru. Kroz ono što ih privlači, kroz način na koji se bave određenom temom ili područjem. Promatrala sam što ih prirodno vuče, u čemu najviše uživaju, gdje su najspontaniji i najopušteniji. To mi je uvijek bio znak da se upravo tamo krije njihov talent. Kada bih ga prepoznala, nastojala bih ga dodatno osnažiti. Davala sam im uloge, zadatke i iskustva kroz koja su mogli još više razvijati ono što vole i u čemu su dobri.
Kada su djeca sigurna u sebe, tada mogu sve. Mogu pitati, mogu rješavati probleme, mogu ulaziti u odnose s drugom djecom i istraživati svijet oko sebe. Mi im dajemo alate kako bi do toga došli. Jedan dio našeg posla je dati im konkretne alate, drugi je pružiti osjećaj sigurnosti, a treći biti primjer. Mislim da su svi odrasli s kojima dijete dolazi u kontakt modeli života. Pokazuju kako surađivati, kako rješavati probleme, kako se zabavljati, kako putovati, kako se ponašati u prometu, kako reći „ne“ i kako reći „da“.
Nadam se da su od mene, od svih nas i od vrtića općenito ponijela osjećaj da su vrijedna. Da mogu više nego što misle da mogu. Da su sigurna biti ono što jesu. Kada odlaze iz vrtića, najvažnije mi je da odlaze s osjećajem vlastite vrijednosti. Mislim da je to najvažnije – da znaju da vrijede i da mogu puno. Da su sigurni onda kada su ono što doista jesu. Nadam se da im je vrtić pružio dovoljno iskustava kroz koja su osjetili uspjeh i otkrili vlastite snage.
Moj Human Voice je vrlo jednostavan: Slušajte djecu. Gledajte ih. Vidite ih. Pokušajte razumjeti još neki njihov jezik, a ne samo ovaj verbalni. Čitajte njihovo ponašanje, promatrajte njihove postupke i pitajte ih što misle i osjećaju. Djeca vole kada ih se pita.
Video Shorts
„Za mene je neuspjeh zapravo put prema rješenju. Svaki put kada dijete napravi pogrešku ili ne uspije iz prvog pokušaja, trebali bismo mu zapljeskati. Kada su djeca sigurna u sebe, tada mogu sve. Mogu pitati, rješavati probleme, ulaziti u odnose s drugom djecom i istraživati svijet oko sebe. Naš je posao dati im konkretne alate kako bi do toga došli, pružiti im osjećaj sigurnosti i biti im primjer. Tako razvijaju odgovornost, sigurnost i hrabrost da se ne boje života, niti pogrešaka. Nadam se da im je vrtić pružio dovoljno iskustava kroz koja su osjetili uspjeh i otkrili vlastite snage.”