Neki ljudi putuju kako bi vidjeli svijet. Drugi kako bi rasli, upoznali ljude, stekli znanje i jednog dana sve što su putem doživjeli dali drugima… Ovo je priča o hrabrosti za odlazak u nepoznato, znatiželji za otkrivanjem svijeta i nostalgiji za vrijednostima i okusima koji nas, bez obzira na to koliko daleko odemo, uvijek vraćaju kući.
Ivana Čuljak svijet je upoznavala kroz ljude, putovanja i okuse, a sve što je putem pronašla pretvorila je u vlastiti potpis. Godine putovanja, učenja i otkrivanja novih okusa danas žive kroz „Neka jedu kolače“ – slastičarnicu koja je, baš poput nje, spoj svijeta koji je upoznala i korijena kojima se uvijek vraća.
Krenula je iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka, iz obitelji u kojoj su ljubav prema hrani, zajedničkom stolu i dobrim okusima prenosili mama, tata i baka. Kao djevojčica nije sanjala da će postati slastičarka. Željela je biti princeza, pjevačica, glumica, pa čak i cvjećarka. Završila je ekonomiju, radila s kreditima, a onda shvatila da život koji je zamišljala za sebe ipak izgleda potpuno drugačije. Umjesto sigurnog puta, odabrala je onaj nepoznati.
„Danas imam puno toga na čemu mogu biti zahvalna – posao koji volim, ljude s kojima rastem i suputnika s kojim dijelim ljubav prema putovanjima i s kojim želim putovati kroz život. Ali i dalje želim rasti, učiti i biti bolja. Kroz život su mi ljudi bezbroj puta pružili priliku, vjerovali u mene i otvarali mi vrata, a danas želim biti ta osoba drugima. Želim da ljudi uz mene rastu, otkrivaju svijet i stvaraju svoj put. Jer na kraju, vrijednost životnog putovanja nije samo u tome što smo vidjeli i doživjeli, nego u ljudima koje smo poveli rasti zajedno s nama.“
Meksiko je bio njezin prvi let preko Atlantika i prva velika životna škola. Danju je besplatno radila u kuhinji kako bi učila, a navečer pripremala koktele kako bi zaradila plaću. Četiri mjeseca nije uzela ni dan odmora, bojeći se da će propustiti priliku za nova znanja. Nakon Meksika slijedile su kuhinje diljem svijeta. Putovanja su postala njezina najveća škola. U nju je, kaže, do tridesete ulagala u „nevidljivo“ – iskustvo, ljude i znanje koje će tek kasnije postati opipljivo. Od drugih je usvajala recepte i nova iskustva, ali je svijetu uvijek nosila i dio sebe: hrvatske večere u Ekvadoru i Kolumbiji, burek koji ju je naučila raditi baka i Hercegovinu koju nikada nije ostavila iza sebe.
Na Novom Zelandu, radeći u jednoj od najboljih slastičarnica uz ljude iz različitih krajeva svijeta, konačno je znala – želi vlastitu slastičarnicu. Godine 2019. osnovala je „Neka jedu kolače“, a danas iza tog imena stoje ozbiljan posao, tim žena na koji je posebno ponosna i slastice koje opisuje kao odraz vlastitog karaktera – šarene, eklektične, kreativne i potpuno njezine. No možda je najzanimljivije to što je nakon svih prijeđenih kilometara danas sve više privlači upravo ono od čega je krenula. Tradicionalna jela, jednostavni kolači od nekoliko sastojaka i okusi koje je stvarala s mamom i bakom ponovno pronalaze svoje mjesto u njezinim planovima.
Na putovanjima je pronašla i vjeru. Daleko od doma, često sama, iznova je susretala prave ljude upravo onda kada su joj bili najpotrebniji. Previše puta da bi, kaže, sve pripisala sreći. Upravo je kroz te susrete počela vjerovati da na svojim putovanjima nikada zapravo nije bila sama.
Danas, prilike koje je sama dobivala želi pružati drugima, svjesna koliko su ljudi koji su joj vjerovali i otvarali vrata oblikovali njezin vlastiti put. Sve što je putem pronašla – znanje, iskustvo, povjerenje i ljude koji su joj pružili priliku – za nju dobiva pravi smisao tek kada se dijeli dalje. Želi stvarati, ali i stvarati prostor za druge. Rasti, ali i povesti druge sa sobom. Otkrivati svijet, ali nikada ne zaboraviti odakle je krenula.
Jer na kraju, vrijednost životnog putovanja nije samo u tome što smo vidjeli i doživjeli, nego u ljudima koje smo poveli rasti zajedno s nama.
I upravo zato Ivana Čuljak, odnedavno i Sapollnik, naš je novi Human Voice – The Voice of Sweet Escapes. Glas okusa svijeta.
Jako mi je teško predstaviti se ukratko i u jednoj rečenici, ali reći ću da sam ja Ivana i, kako ljudi iz mog sela kažu, ona koja pravi kolače.
Mala Ivana odrastala je u Klobuku, jednom malom selu u Hercegovini. Imala sam stvarno bezbrižno djetinjstvo – bez brige i pameti.
Kuhanju su me učili mama i baka, a zapravo i tata. Svi u mojoj obitelji veliki su gurmani i hedonisti, tata možda i najviše. Ljubav prema kuhinji, hrani i gastronomiji pokupila sam upravo od njih. Kada danas pogledam unatrag, čini mi se da je bio sasvim logičan slijed da završim tu gdje jesam.
Ne, kao mala uopće nisam znala da će slastice biti nešto čime ću se baviti. Kao dijete prvo želiš biti princeza, pjevačica, pa glumica, a ja sam jedno vrijeme željela biti i cvjećarka. Uvijek sam voljela kuhati, ali nikada nisam naglas rekla da ću biti kuharica. Mislim da sve do svojih dvadesetih nisam ni znala da bi to mogao biti moj životni poziv.
„Do tridesete sam govorila da ulažem u nevidljivo – u znanje, iskustva, putovanja i ljude, vjerujući da će jednog dana sve to postati opipljivo. Zato su putovanja za mene uvijek bila najveće bogatstvo. Gdje god sam odlazila, tražila sam priliku za rad, učila od ljudi koje sam susretala i upijala njihove okuse, recepte i kulturu. Ali jednako sam tako svugdje nosila dio sebe – svoju obitelj, Hercegovinu, okuse na kojima sam odrasla i sve ono što su me naučili kod kuće. Danas svaka moja slastica nosi dio svijeta koji sam upoznala, ali i dio doma koji sam uvijek nosila sa sobom.“
Imala sam razne faze – zanimale su me povijest, književnost, zemljopis… Na kraju sam završila ekonomiju, ali vrlo brzo shvatila da se ni u čemu vezanom uz nju zapravo ne vidim. Nakon fakulteta čak sam radila nešto s kreditima – ni sama danas ne znam kako! U to vrijeme u Hrvatsku je došao MasterChef. Tada kuharsko zanimanje još nije imalo status kakav ima danas i mislim da je upravo MasterChef puno napravio za njegovu popularizaciju.
Moje prvo putovanje na kojem sam stvarno slijedila svoje srce odvelo me u Meksiko. Prvo zbog telenovela i jezika, a poslije i zbog hrane. Tamo sam se samo još više zaljubila u njihovu kulturu, kuhinju i sve što ta zemlja nosi sa sobom.
Meksiko je bio moja prva daleka zemlja i prvi let preko Atlantika. Bilo je to 2014. godine. Tražila sam bilo kakav posao i završila u jednom restoranu, prvo radeći koktele. Nisam ih znala raditi, ali rekli su mi: „Ako znaš kuhati, znat ćeš i koktele.“ Nakon toga zamolila sam vlasnika mogu li, uz posao u baru, raditi i u kuhinji kako bih učila. Tako sam od osam ujutro do četiri popodne radila pripremu u kuhinji, a od četiri do ponoći koktele. Meni je to bilo jedno od najljepših iskustava jer sam imala osjećaj da bih zapravo ja njima trebala platiti. Dobila sam besplatnu edukaciju, upoznala meksičku kuhinju i stekla znanje koje mi je ostalo za cijeli život. Govorili su mi da uzmem slobodan dan, ali četiri mjeseca nisam htjela uzeti nijedan. Bojala sam se da ću baš taj dan nešto propustiti. To iskustvo i znanje za mene su bili najveće bogatstvo.
Prvo i glavno – ceviche. Zapravo je iz Perua, ali u Meksiku sam ga stalno jela. Zatim guacamole, koji je klasika, ali meni je guacamole sve na svijetu. Tamales, njihovo tradicionalno jelo, zatim tacosi – ali pravi tacosi, koje treba znati napraviti. I njihovi tradicionalni kolači s kukuruzom. To mi je bilo super.
Nakon Meksika odlazim u Split, gdje sam prvi put dobila priliku raditi u restoranu. Sve se dogodilo vrlo spontano. Donijela sam neke recepte iz Meksika koji su, koliko znam, i danas tamo. Bilo je to prekrasno iskustvo, ali shvatila sam da još nemam dovoljno znanja za velike kuhinje i da moram nastaviti učiti. Zato sam odlučila ponovno otići – ovaj put na drugi kraj svijeta, na Novi Zeland.
Na Novi Zeland otišla sam zapravo samo zato što mi je prijatelj rekao da postoji mogućnost dobivanja radne vize. Prijavila sam se, dobila je i otišla.
Onda je krenula jedna luda priča. U jednom sam intervjuu rekla da idem raditi na Novi Zeland i javila mi se žena iz Mostara koja je tamo živjela. Pozvala me da dođem živjeti kod njih i primili su me kao svoje dijete. Nekoliko mjeseci živjela sam s njima u malom mjestu koje je izgledalo kao Ljubuški na Novom Zelandu. Kasnije sam se preselila u Auckland i dobila posao u jednoj od najboljih slastičarnica. Tamo su radili ljudi iz cijelog svijeta – iz Kolumbije, Japana, Italije, Engleske… Stvorila sam prekrasan krug ljudi oko sebe i stekla znanje uz koje sam konačno odlučila: želim otvoriti svoju slastičarnicu i želim se baviti ovime. To je to.
Prije svega dolazim iz poduzetničke obitelji. I mama i tata bili su poduzetnici i cijeli su nas život učili radu. Imali smo sve, ali za sve smo morali nešto napraviti i zaslužiti. Mama nas je petero stvarno lijepo odgojila i bila pravi autoritet. Upravo sam od nje dobila radne navike i jako dobre temelje za poduzetnicu kakva sam danas. A i odrasla sam u Hercegovini, gdje su ljudi poduzetni, bore se i stvaraju. Zato stvarno mislim da postoji i taj neki gen – jednostavno ga imaš.
Zapravo sam sama krenula otvarati firmu. Kad sam prvi put išla na Hrvatski zavod za zapošljavanje, mislila sam: „Ajme meni!“ Toliko me strah papirologije i birokracije. U mom životu je sve takve stvari rješavala Doris. Ali ako želiš kuhati i otvoriti nešto svoje, moraš proći i kroz taj dio, htio-ne htio. Ja sam izrazito kreativan čovjek i to mi nije prirodno, ali kada sam sve napravila i otvorila firmu, osjećala sam se kao da sam na vrhu svijeta. Nakon toga mi je sve drugo izgledalo lako.
Odluka je pala 2019. godine. Trebala sam tada raditi na jednom projektu u Engleskoj, ali projekt su mi otkazali. Bila sam baš tužna, a onda sam pomislila: „To je znak.“ Doslovno sam otišla otvoriti firmu. Shvatila sam to kao znak da trebam ostati i krenuti svojim putem.
Slastičarnicu smo otvorili 2020., baš u vrijeme COVID-a. Zapravo smo krenuli dobro i sjećam se da sam mislila: ako sada ovako radimo, poslije može biti samo još bolje. Naravno, počeci su bili teški. Nakon što sam otvorila firmu, sve kupila i platila, mislim da su mi ostale tri kune, ako i toliko. Bilo je dana i mjeseci kada nisam znala hoću li moći platiti osobu koja radi sa mnom. Tada mi je obitelj jako pomagala. Mama je uvijek bila tu, brata sam zvala za dostave, sestra je uskakala iako kuhanje definitivno nije njezin poziv. Tako je bilo sve dok nisam pronašla pravu osobu, koja je danas dio mog tima već više od pet godina.
Prvi desert koji sam donijela i koji mi je bio posebno drag bio je tart od malina. Ljudi su ga stvarno jako voljeli. Ali mislim da smo se poslije ipak najviše proslavili krafnama.
Danas je u mom timu šest prekrasnih žena i baš sam ponosna na to što smo sve žene. Dobro, imamo i našeg dostavljača! Danas je to već jedna ozbiljna proizvodnja. Neću reći industrija, jer nismo industrija, ali ozbiljan posao svakako jesmo.
Full interview
Ja sam prvo prijatelj, a onda šef. Prijatelji koji rade u većim korporacijama često mi govore da bih trebala biti drugačija, imati manje osjećaja. Možda bih mogla i pokušala sam, ali ne želim. Ne mogu biti nešto što nisam. Smatram da imam autoritet, ali ne mislim da se autoritet mora graditi strogoćom. Imamo međusobno poštovanje i mislim da je upravo to najvažnije u timu.
Trebala bih reći da jest, ali imala sam sreću i blagoslov pronaći prekrasne ljude i stvarno sam sretna s njima. Imala sam i razdoblja kada je bilo teško pronaći pravu osobu, ali nekako ti Bog uvijek pošalje ljude koji trebaju doći.
Prije svega kvaliteta. Kvalitetni sastojci uopće nisu upitni. A onda kreativnost, jer upravo kroz nju mogu pokazati tko sam.
„Neka jedu kolače“ zapravo su odraz mog karaktera. Šareni su, eklektični, miks moje osobnosti i svega što jesam. Kroz svoj brend izražavam sebe i mislim da je upravo to ono što nas čini posebnima.
Definitivno bih voljela još jednu lokaciju. Voljela bih da jedna bude u Hercegovini, a onda i negdje vani – u Europi ili preko oceana. Nije mi cilj ostati samo ovdje. Moj duh mora se još negdje širiti.
Što sam starija, sve se više vraćam korijenima. Oni su oduvijek bili dio mene, ali danas bih sve više toga voljela vratiti u svoju kuhinju. Sve što sam radila s mamom i bakom – od pita do onih klasičnih kolača za koje su dovoljna doslovno tri sastojka – voljela bih jednoga dana imati kod sebe.
Rekla bih da sam Boga spoznala na putovanjima. Pogotovo u zemljama u kojima sam putovala sama. Ne mogu reći da sam u životu imala baš toliko sreće – stvarno vjerujem da me Bog čuvao. S dvadeset godina jednostavno kupiš kartu i odeš, bez previše razmišljanja. Bogu hvala, meni se nikada ništa nije dogodilo. Upoznala sam toliko prekrasnih ljudi i svaki put kada mi je bila potrebna pomoć, nekako bi se pojavila prava osoba. Zato danas to uvijek želim vratiti. Kada netko putuje i treba pomoć, želim biti tu jer vjerujem da se sve to u životu vraća.
Definitivno puno rada. Baš jako puno rada i puno odricanja. Mnogo sam se toga odrekla i puno toga žrtvovala kako bih danas imala ovo što imam.
Uvijek sam govorila da do tridesete ulažem u nevidljivo – u znanje i iskustvo – a da će nakon tridesete to postati opipljivo. Zato sam željela što više putovati. Putovanje je za mene najveće bogatstvo, a ako uz to mogu raditi u nekoj kuhinji, onda je to dobitna kombinacija. Gdje god bih putovala, pronašla bih restoran i pokušala doći do ljudi koji tamo rade. Javila bih se i rekla: „Bok, ja sam Ivana“, spomenula MasterChef, koji mi je zapravo bio dobra referenca bilo gdje u svijetu, i ponudila primjerice hrvatsku večeru. Tako sam ih radila u Ekvadoru i Kolumbiji. Kada bih došla u neku kuhinju, samo sam željela raditi i učiti s tim ljudima. To je za mene bila plaća. Učila sam njihove recepte, upoznavala njihovu kulturu i družila se s njima. Ali gdje god bih došla, uvijek sam radila i burek. Željela sam im pokazati nešto svoje. Upijala sam njihovo znanje i njihove recepte, ali sam istovremeno uvijek nosila ono što ja uistinu jesam i ono čemu me učila moja baka.
Ne. Na svim putovanjima na kojima sam bila sama znala sam da zapravo nikada nisam sama. Uvijek sam bila okružena ljudima. Čak i kada fizički nisu bili uz mene, znala sam da imam ljude koji će mi pomoći ako mi bilo što zatreba.
Posljednjih nekoliko godina imam osobu koja sa mnom dijeli tu strast prema putovanjima i prema svemu lijepom što nam budućnost može donijeti.
Potporu. Otkako imam svog čovjeka, moja firma prvi put ima i Excel tablice, na što sam jako ponosna jer je prije sve bilo na papirima! Naravno, ja sam kao kreativac sve crtala. Ali prije svega – potporu meni i mojoj firmi, bezuvjetnu i čistu ljubav. Sretna sam što imam osobu s kojom želim putovati cijeli život. I pritom ne mislim samo na putovanja. Ja cijeli život s njim gledam kao jedno veliko putovanje.
Ta djevojčica još nije putovala, ali rekla bih joj samo neka nastavi tim putem. Dobar je to put.
Nisam baš osoba koja voli dijeliti savjete, ali rekla bih im da prije svega slušaju sebe. I sama sam dobivala puno savjeta o tome kako bih nešto trebala napraviti, ali drago mi je što sam u svemu ipak slušala sebe. Mislim da ti to odgovori na puno pitanja. I koliko god talenta imao, on ti neće puno značiti ako na njemu ne radiš. Potrebno je jako puno rada kako bi jednoga dana napravio ono što stvarno želiš.
Trenutačno sam stvarno sretna s time gdje jesam i tko sam, ali mislim da uvijek mogu biti bolja verzija sebe. Ne želim ostati ista – želim se nadograđivati, biti bolja i nastaviti rasti. A kako su meni drugi ljudi u životu pružili toliko prilika, želim ih i ja pružati drugima. Želim da ti ljudi sa mnom rastu i otkrivaju svijet.
Video Shorts
„Mislim da sam Boga spoznala upravo na putovanjima. Toliko sam puta bila sama, daleko od kuće, i uvijek bi se baš kada mi je trebalo pojavio netko tko će mi pomoći. Ne vjerujem da čovjek može imati toliko sreće. Danas zato i sama želim biti ta osoba nekome drugome, jer vjerujem da se ono što dajemo ljudima uvijek nekako vrati.“