Koliko god se svijet mijenjao, čovjek nikada nije prestao tragati za ljubavlju, prihvaćanjem i dubljim smislom vlastitog života. Upravo zato vjera za mnoge nije tek religija, nego odnos koji čovjeku daje nadu onda kada ostane bez odgovora na najdublja pitanja ljudskog srca. Ona postaje utočište kada se život raspada, oslonac kada nestane sigurnosti i podsjetnik da postoje istine koje razum sam ne može objasniti.
Ipak, danas o vjeri često više raspravljamo nego što je živimo. Propitkujemo je, osporavamo i branimo, svodeći je na pravila, institucije i tradiciju, zaboravljajući da je njezina srž oduvijek bila odnos – odnos čovjeka i Boga.
Možda upravo zato sve više ljudi, osobito mladih, traži mjesto na kojem neće biti osuđivani zbog svojih pitanja, slabosti ili lutanja. Mjesto na kojem će ih netko saslušati, vidjeti srcem i podsjetiti ih da su ljubljeni. Ponekad upravo takvo mjesto pronađu u čovjeku Crkve koji svojim životom svjedoči ono što propovijeda.
Jedan od njih je don Frano Bešlić. Salezijanac, svećenik i voditelj oratorija na zagrebačkoj Knežiji. Odrastao u hercegovačkoj obitelji, uz franjevce i zajedničku obiteljsku molitvu, svoj je život posvetio približavanju Boga ljudima, osobito mladima.
„Vjerujem da je Bog oduvijek za mene imao veći plan. Sve što danas živim samo je odgovor na ono što mi je odavno stavio u srce. Moj život nije samo govor o Bogu, nego svakodnevno svjedočenje Njegove ljubavi. Želim da ljudi, osobito mladi, kroz mene upoznaju Boga koji ne osuđuje, nego ljubi. Vjerujem da se do ljudskog srca dolazi jedino ljubavlju i osobnim primjerom te da ljudske pogreške nikada ne smiju biti razlog da se čovjek udalji od vjere.”
Kao dječak sanjao je profesionalnu košarkašku karijeru, igrao za hrvatsku reprezentaciju mlađih uzrasta i bio na korak od odlaska u Sjedinjene Američke Države ostvariti profesionalnu karijeru. Sve je promijenila teška ozljeda koja je u njemu prvi put otvorila velika životna pitanja. Tragajući za odgovorima stigao je u Međugorje, gdje je, kako sam kaže, prvi put istinski susreo živoga Boga. Danas vjeruje da ni ozljeda, ni strahovi, ni životne prepreke nisu bile slučajnost. Bile su dio puta kojim ga je Bog vodio prema pozivu kojem se, nakon godina razlučivanja, potpuno predao.
U razgovoru za Human Voice otvoreno govori o vlastitom pozivu, životnim propitivanjima i odnosu s Bogom. Objašnjava zašto mladi danas više od svega tragaju za ljubavlju i prihvaćanjem te zbog čega je pokrenuo prvi katolički speed dating u Hrvatskoj. Govori i o ljudskim pogreškama unutar Crkve te kako čovjeka ponovno približiti Bogu nakon što se udalji od vjere. Iskreno progovara i o kušnjama koje nosi svećenički poziv, prihvaćanju da njegov životni put ne uključuje brak, obitelj i djecu te zašto potpuno predanje Bogu smatra najvećom radošću i smislom svoga života. Sve to govori s osmijehom, nevjerojatnom lakoćom, poniznošću i mirom koji proizlazi iz dubokog povjerenja u Onoga kojemu je povjerio svoj život.
I upravo zato on je naš Human Voice – glas vjere, radosti i nade. Čovjek koji vjeruje da je najveća životna misija darovati sebe drugima, svjedočiti Božju ljubav i pomoći ljudima, osobito mladima, otvoriti srce Bogu. Jer naposljetku, čovjek nije stvoren samo za ovaj svijet, nego za vječni život na Nebu.
Uvijek volim reći da sam Hercegovac iz Zagreba. Rođen sam i odrastao u Sesvetama, a roditelji su mi iz Hercegovine – tata iz Posušja, a mama iz Tomislavgrada. U našoj je obitelji vjera bila izrazito važna. Svaku smo večer zajedno molili, a otac je poseban naglasak stavljao na nedjeljnu svetu misu i redovitu ispovijed. Odrastao sam i uz franjevce, pa sam odmalena bio blizu Crkve, Boga i vjere. Sve me to malo-pomalo oblikovalo u čovjeka koji sam danas.
Završio sam osnovnu školu u Sesvetskoj Sopnici i gimnaziju u Sesvetama, a potom upisao ekonomiju. Već sam tada razlučivao duhovni poziv, ali sam na savjet roditelja završio još jednu godinu fakulteta. Nakon nje shvatio sam da me Bog zove drugim putem i napravio taj korak. U međuvremenu sam se ozbiljno bavio košarkom. To je bila prva ljubav mojega života i želio sam postati košarkaš, ali Bog je imao druge planove.
Inicijalno da, jer sam se smatrao nedostojnim. Bio sam svjestan svojih slabosti i nisam znao mogu li to ni jesam li spreman na toliku žrtvu. Na prvu sam pobjegao od tog poziva i stavio ga sa strane. Nastavio sam ići u školu, igrati košarku, a u to sam vrijeme imao i djevojku, s kojom sam bio u lijepoj i ozbiljnoj vezi. No kako sam rastao u odnosu s Bogom, strah se sve više smanjivao, a pouzdanje i povjerenje u njega rasli. To me na kraju ohrabrilo da s 19 godina napravim taj iskorak.
„Mladi danas najviše tragaju za ljubavlju. Trebaju nekoga tko će ih saslušati, razumjeti i kome će se moći povjeriti. Žele izreći sebe, svoje probleme i poteškoće koje možda ne znaju podijeliti s drugima. Prije svega, oni žele biti ljubljeni i prihvaćeni. Zato im danas želim prenijeti vrijednosti koje i sam nastojim živjeti: vjeru, pouzdanje u Boga, ljubav prema Bogu i bližnjemu, zajedništvo, služenje i davanje sebe. Posebno je važna radost, koja je za Don Bosca bila pokazatelj svetosti života, i koju ih svaki dan pozivam živjeti.”
Majka mi je znala govoriti da sam već kao petogodišnjak govorio kako ću igrati košarku do četrdesete godine, a onda postati svećenik. Očito je taj poziv već tada negdje u meni bujao, možda i zato što sam odrastao blizu Crkve, svećenika i franjevaca. Često sam govorio i da želim ostaviti trag u svijetu, živjeti smislen život koji će uistinu činiti razliku. To se poslije konkretiziralo kroz svećenički i redovnički poziv. Ključan trenutak dogodio se 2. kolovoza 2012., tijekom Festivala mladih u Međugorju, kada sam imao 16 godina. Tada sam prvi put istinski iskusio što znači da je Bog živ, da je osoba, da je dobar i da je ljubav. To je iskustvo potpuno promijenilo moj život i odvelo me u smjeru kojim dotad nisam išao.
Ljudi često krivo interpretiraju što znači da mi Bog govori. Za mene je iskustvo molitve tijekom euharistijskog klanjanja u Međugorju bilo toliko snažno da sam plakao od radosti, miline i ljubavi Božje koju sam u tim trenucima doživljavao. Bilo mi je neupitno da je to uistinu Božje djelovanje. Kako sam to još znao? Po promjeni svoga života. Kako kaže Isus u Evanđelju, po plodovima ćete ih prepoznati. Nakon tog iskustva počeo sam intenzivnije moliti, odlaziti na svete mise i redovito se ispovijedati, a promjenu su primijetili i moji roditelji. Do tada je Bog za mene bio jedna ideja, netko dalek s kime nisam imao osoban odnos. Taj je trenutak sve promijenio, preobrazio me i otvorio mi nove vidike, posebno prema duhovnom, svećeničkom i redovničkom pozivu.
Iz današnje perspektive presretan sam i Bogu zahvalan na tom iskustvu. Tada su mi liječnici rekli da bi ozljeda mogla ozbiljno ugroziti ili čak prekinuti moju košarkašku karijeru. Igrao sam za reprezentaciju u mlađim dobnim kategorijama i dobio stipendiju za američki koledž. Sve je vodilo prema tome da ću živjeti od košarke, a onda me ozljeda prvi put suočila s ozbiljnim životnim pitanjima. Tražeći odgovor, toga sam ljeta dva puta otišao u Međugorje. Ondje sam doživio Božju ljubav i blizinu te shvatio koliko me to iskustvo vratilo Bogu i koliko je moj odnos s njim dotad bio površan. Iako sam išao na svetu misu, ispovijedao se i molio, moj bog bila je košarka, to mogu iskreno reći. Bog je morao pronaći način da dopre do mene, a za mene je to bila patnja koja me prodrmala i probudila. Kao da mi je rekao: „Frano, nisam za tebe zamislio taj put. Za tebe imam nešto puno ljepše, ali i zahtjevnije. Za tebe imam poziv koji sam ti stavio u srce od dana tvoga začeća, od dana tvoga rođenja.“ Zato sam danas Bogu zahvalan na cijelom tom iskustvu.
Poziv sam razlučivao od 16. do 18. godine, ali nisam imao svećenika kojemu bih se mogao povjeriti. Preko salezijanske aplikacije upoznao sam salezijanca koji je postao moj duhovnik i to je još i danas. On me upoznao s Don Boscom i dao mi knjigu o njegovu životu, koju sam progutao u dva tjedna. Tada sam prepoznao: „Ovo je život kojim ja želim živjeti.“ Želio sam se posvetiti Bogu služeći mladima, najpotrebnijima i najsiromašnijima. S 19 godina ušao sam u zajednicu u Podsusedu, a zatim su slijedili novicijat i filozofija u Rimu, pedagoška praksa na Jarunu i Malti te studij teologije u Londonu. Nakon povratka u Zagreb postao sam voditelj oratorija na Knežiji i župni vikar u župi Marije Pomoćnice. Bio je to put dug deset godina. Nekima se to čini dugo, ali kada čovjek postane svjestan poziva i dostojanstva svećeničkog i redovničkog života, rekao bih da je deset godina malo. Bilo je kriza i premišljanja, ali to je za mene bilo milosno i plodno razdoblje.
Vjera je odnos povjerenja, ljubavi, žrtve i poslušnosti između Boga i čovjeka.
Mladima želim prenijeti vrijednosti koje i sam nastojim živjeti: vjeru, pouzdanje u Boga, ljubav prema Bogu i bližnjemu, zajedništvo, služenje i davanje sebe. Posebno je važna radost, koja je za Don Bosca bila pokazatelj svetosti života. Želim ih usmjeravati prema pozivu koji je Bog namijenio svakome od njih.
Iz osobnog iskustva i susreta s mladima rekao bih da oni najviše tragaju za ljubavlju. Ljubavlju s velikim Lj. Trebaju nekoga tko će ih saslušati, razumjeti i kome će se moći povjeriti. Žele biti prihvaćeni i voljeni. Mladi tragaju i za Bogom, bili toga svjesni ili ne. Tu čežnju često pokušavaju ispuniti nekim destruktivnim ponašanjima, ali ih ona ostavljaju praznima. Mi salezijanci nastojimo im pružiti blizinu, toplinu i zajedništvo, ali ih prije svega voditi Bogu, koji ih jedini može do kraja ispuniti. Naš je cilj usmjeravati ih prema njemu kroz odgojna, zabavna i duhovna iskustva.
Trenutačno djelujem u oratoriju Sveti Ivan Bosco na Knežiji, koji je otvorenog tipa. Mladi ondje mogu provoditi vrijeme kroz igru, druženje te duhovne i molitvene sadržaje, ali i uključiti se u skupine kroz koje služe drugima. Kroz taj ambijent i osobno praćenje vodimo ih prema ljudskom i kršćanskom sazrijevanju te odabiru životnog poziva. Naš princip djelovanja, koji smo preuzeli od Don Bosca, glasi: ljubi mlade u onome što oni vole, kako bi oni zavoljeli onoga kojega ti voliš, a to je Bog.
Full interview
Jedan vrlo konkretan primjer su kateheze i euharistijsko klanjanje koje svakog ponedjeljka organiziramo na Knežiji. To su molitveni trenuci otvoreni za sve. Otvorimo crkvu i tko god želi, može doći, a nudimo i priliku za ispovijed. Mladi se vrlo rado odazovu, među ostalim i zato što se mogu ispovjediti u kasnijem terminu. To obično bude oko 20:30 ili 21 sat pa mogu pomalo proći ispod radara. Možda se srame doći na ispovijed kada je redovita župna ispovijed i kada ih drugi vide. Ovdje dolaze opuštenije, a to obično budu prekrasni trenuci. Dođu i čuti nešto korisno za svoj život, nešto što ih zanima. Često dolaze i mladi koji nisu iz naših ambijenata, ali traže odgovore na svoja pitanja i, na kraju krajeva, traže Boga. Imamo i aktivnosti zabavnijeg tipa. Često organiziramo fešte u oratoriju povodom blagdana i svetkovina, poput Marije Pomoćnice ili svetog Ivana Bosca. Tu bude glazbe, hrane, pića, plesa i zdrave zabave. Mladi iz našeg oratorija tada često dovedu svoje prijatelje kako bi vidjeli da nismo nikakvi čudaci, elita ili sekta, nego jednostavno ljudi zaljubljeni u Boga, koji zajedno traže odgovore i sazrijevaju u vjeri te kršćanskim i ljudskim krepostima.
Mislim da je veliki jedan od glavnih problema činjenica da danas svatko u svome džepu ima cijeli jedan svijet, koji je svijet bez granica praktički, koji ti daje razno razne sadržaje koji te zabavljaju, koji uzimaju tvoju pažnju. No što se dogodi? Vrlo često mladi na taj način gube one stvari koje su prevažne za njihovo odrastanje. Kontakt s drugima, druženje, nekakvu zdravu zabavu, socijalizaciju. Dakle, sve to oni gube. Često znam pitati mlade koji nam dolaze u oratorij: “Koliki ti je screen time?” I stvarno se nekad zaprepastim i bude mi žao koliko oni zapravo vremena provode na društvenim mrežama. I onda kad ih malo, kad im pomognem da to posvijeste, oni zapravo skuže: “Pa ja gubim svoj život na glupostima. Mogu toliko drugih stvari raditi, učiti neke vještine, postavljati nekakva znanja, rasti u toj socijalizaciji, u društvenom komuniciranju i sposobnostima, da ja zapravo jako puno gubim.” I onda kad im to čovjek malo posvijesti, bude im puno lakše. Ali naravno, borba je trajna. Na kraju krajeva, svi se s time borimo. Ali evo, to je, mislim da je jedan od velikih problema danas.
Ideja se rodila prije otprilike šest mjeseci, za Valentinovo, kada smo je prvi put pokrenuli na Knežiji. Nastala je prilično spontano. U početku sam se i sam tome smijao i u šali govorio mladima iz oratorija da ću organizirati speed dating. Oni su mi govorili: „Frano, neće ti nitko na to doći. To ti je cringe.“ No ideja me nije napuštala. Uvidio sam da možda Gospodin preko toga nešto želi jer, ako mi se nešto stalno vraća u molitvi i razmišljanju, to obično doživljavam kao neki znak. Povezao sam to sa stvarnim stanjem koje sam primjećivao među mladima. Oni se često boje donositi odluke i ostvariti prvi kontakt, pogotovo mladići kojima je teško prići djevojci, pozvati je na kavu i malo je bolje upoznati. I djevojke imaju taj strah i kočnicu. Zato sam speed dating vidio kao priliku da se u neformalnom, zdravom i opuštenom ambijentu upoznaju i razbiju svoje strahove. Ako netko preko toga započne vezu ili se jednoga dana dogodi i brak, to je stvarno velika stvar. Bogu hvala, već imamo nekih plodova. No meni je najvažnije da mladi pobijede svoje strahove. To je bio glavni cilj svega toga. Mladi su bili jako zahvalni što smo to organizirali, a poučeni prvim iskustvom organizirali smo još jedan speed dating, koji će se uskoro održati na Jarunu, u crkvi Svete Mati Slobode.
Svatko od nas na ljudskoj razini ima želju za drugom osobom, obitelji, potomstvom i zajedništvom. To je nešto što je Bog usadio u svakoga od nas. Kada nekoga pozove na redovnički i svećenički život, ta želja ne nestaje, nego čovjek uviđa da ga Bog poziva na nešto više. Spreman je žrtvovati nešto što je samo po sebi dobro kako bi odgovorio na taj nadnaravni poziv. To znači da i kao svećenik i dalje imam tu želju, ali sam svjestan odabira koji sam napravio i neću ništa po pitanju nje činiti. Svjesno se odričem nečega dobrog poradi većeg poziva. Naravno da bude iskušenja i pitanja, posebno u prvim godinama formacije. Formacija tome i služi, da čovjek vidi je li to uistinu njegov poziv i pročisti svoje motivacije. Govoreći iz osobnog iskustva, uvijek bih došao do zaključka: „Ovo je lijepo, ali ovo je još ljepše. Ovo bi me djelomično ispunilo, no ovo me ispunjava do kraja.“ Bog je jedini koji nas uistinu može do kraja ispuniti. U tom je smislu i brak zajednički hod prema nebu, prema Bogu.
Osuda dolazi kada nisam svjestan da sam i ja bio, a i dalje jesam, u sličnoj poziciji kao osoba koju osuđujem. Nisam ništa bolji od nekoga drugog. Bog je meni toliko puta oprostio, smilovao mi se i bio dobar prema meni, a jednako je dobar i prema osobi koju možda osuđujem. Kako onda govoriti o vjeri, a ne osuđivati? Dragi brate, draga sestro, budi svjestan da si siromah, grešan i slab te da ti je potreban Bog. Ako je meni Bog toliko puta iskazao milosrđe, i ja sam pozvan isto činiti prema svojim bližnjima, pa i prema onima koji su daleko od vjere i Boga. Uvijek postoji neki razlog zašto su ljudi daleko. Treba razumjeti osobu, staviti se u njezine cipele i nikada, nikada ne osuđivati. Uvijek treba poći od sebe i od onoga što je Bog učinio u mojem životu. Tada neću osuđivati druge.
Vjernicima uvijek volim reći da je najbolji način kako privući drugu osobu u Crkvu osobno svjedočanstvo, dakle, vlastiti život. Mogu govoriti ne znam što, ali ako svojim životom ne stojim iza toga, ako u to duboko ne vjerujem i sam se prvi ne trudim, moje riječi neće donijeti ploda. Ponekad je potrebno istaknuti ono što nije dobro, pa čak i uputiti kritiku. No ako to činim iz ljubavi prema drugome, a ne iz vlastite frustracije, druga će osoba to prepoznati. Temeljni stav nas vjernika treba biti naše životno svjedočanstvo, a tek onda pozivanje ljudi u Crkvu, dajući im do znanja: „Pa ljudi, svi smo mi zapravo u istom košu.“ Mi smo primili milost da možemo biti vjernici, a želimo da i drugi prime tu milost.
Iz mojeg iskustva, ljudi se obično udalje od vjere, Boga i Crkve zbog nekog lošeg iskustva. Možda ih je povrijedio susret s posvećenom osobom ili ispovijed koja ih je toliko obilježila da se nakon nje nisu ispovjedili 15 ili 20 godina. Uvijek im kažem: „Ljudi, to je samo jedno lice Crkve.“ Crkva je sačinjena od grešnika, ali i od svetaca, koji su često skroviti i za koje nitko ne zna. To je Kristova Crkva, u kojoj možemo primiti Božje oproštenje, milosrđe i ljubav jer ju je On ustanovio kako bi nastavila Njegovo djelo na zemlji. Poručio bih im da se ne vode samo svojim lošim iskustvima, nego da nastave tražiti vjernike, posvećene osobe i crkvene zajednice u kojima mogu doživjeti ljepotu vjere i crkvenog zajedništva.
Slavljenje Svete mise vrhunac je moga dana kao svećenika. To je najljepši trenutak mojega dana, za koji se posebno pripremam, i smatram ga prije svega izvorom svoga svećeništva. Slaveći Svetu misu na pobožan, sabran i smiren način, želim ljudima prenijeti da je ono što je Isus rekao uistinu tako i da se na Svetoj misi susrećemo s Bogom. Želim im pomoći da povjeruju da je to stvarno On, da je to stvarno Isus. Kao što su učenici na putu u Emaus prepoznali Isusa u lomljenju kruha, tako je i moja želja da ljudi na Svetoj misi prepoznaju živoga Boga, prisutnog među nama, na našim oltarima i u našim crkvama.
Pa, htio bih da me pamti kao salezijanca i svećenika koji se razdao za druge u služenju i u radosti. Evo, to je nekako moj cilj, moja želja da budem radostan salezijanac, svećenik, da ostanem uvijek radostan i da sve ono što mi je Bog dao, iskustva koja sam imao, podijelim s drugima i da preko toga pomognem što više mladih, ali i drugih ljudi, upoznati Boga i doći u nebo.
Video Shorts
„Htio bih da me ljudi pamte kao svećenika koji se potpuno razdao drugima – u ljubavi, služenju i radosti. Sve ono što mi je Bog darovao želim nesebično dijeliti s ljudima, kako bi kroz moj život upoznali Njegovu ljubav, pronašli Boga i jednoga dana stigli u Nebo. Vjerujem da nema većeg smisla ni ljepšeg traga koji čovjek može ostaviti.”