Ponekad se pitamo živimo li u zemlji u kojoj se uspjeh teško prašta. Cijenimo li uspjeh naših pojedinaca tek onda kada ga potvrdi svijet? Jesmo li društvo koje uspjeh svojih ljudi lakše propituje nego što ga bez zadrške slavi?
Mate Rimac čovjek je kojeg je svijet odavno prepoznao kao junaka autoindustrije budućnosti, a istovremeno čovjek čiji se svaki novi korak u Hrvatskoj ponovno preispituje. I dok posljednjih dana javnost ponovno raspravlja o projektu robotaksija, investicijama i brojkama, lako je zaboraviti koliko je zapravo nevjerojatna činjenica da danas upravo iz Hrvatske nastaju tehnologije o kojima govori cijeli svijet.
Taj isti svijet godinama mu je savjetovao da ode u naprednije dijelove svijeta. Govorili su mu da Hrvatska nije mjesto za takve ideje, da ozbiljna industrija ne nastaje u garažama malih zemalja i da će uspjeti tek kada ode u ‘bijeli svijet’. No on je ostao. Tvrdoglavo i uporno vjerovao je da Hrvatska može biti mjesto stvaranja, inovacije i visoke tehnologije.
Bez velike infrastrukture, bez industrije koja bi ga nosila i bez sigurnosti da će uspjeti, krenuo je graditi vlastiti put. Od srednjoškolca koji je osvajao natjecanja s pametnom rukavicom, preko skromne garaže u kojoj je slagao baterije i razvijao svoj prvi električni automobil, Mate Rimac stvorio je tvrtku koja danas ima ključnu ulogu u transformaciji globalne autoindustrije.
Rimac Grupa danas je globalni igrač u industriji električnih hiperautomobila i naprednih pogonskih sustava. Tvrtka izvozi gotovo 100 posto svojih proizvoda i tehnologije diljem svijeta te zapošljava više od 2.000 stručnjaka iz cijelog svijeta. Ostvaruje ključna partnerstva s automobilskim divovima poput BMW-a i Porschea, dok istovremeno upravlja legendarnim brendom Bugatti. Zahvaljujući velikim investicijama, tržišna vrijednost grupe premašila je dvije milijarde eura, čime je učvrstila svoj status drugog hrvatskog jednoroga i jednog od rijetkih globalnih tehnoloških divova sa sjedištem u Hrvatskoj.
Zato smo mi odlučili čuti njega – Matu. Ne kroz brojke, investicije i medijske naslove, nego kroz čovjeka koji je godinama stvarao nešto što nitko oko njega nije mogao do kraja razumjeti. Ovo je priča o upornosti, unutarnjoj potrebi za stvaranjem i tvrdoglavoj vjeri da i iz male zemlje može nastati nešto što će promijeniti globalnu industriju. Priča o vizionaru koji je zauvijek promijenio percepciju hrvatske inovativnosti i pokazao da se veliki snovi uistinu mogu živjeti. Ipak, ovo je i priča o čovjeku koji otvoreno priznaje da je cijena stvaranja bila velika, ali koji i dalje s jednakim žarom govori o automobilima, inovacijama i budućnosti kao onaj srednjoškolac kojemu je jedan profesor prvi put dao osjećaj da možda vrijedi više nego što je tada vjerovao u sebe.
I možda upravo zato njegova priča danas više nije samo priča o tehnologiji i uspjehu, nego i o nasljeđu koje ostavlja generacijama koje dolaze. Uz automobile budućnosti i inovacije koje ostavlja Hrvatskoj i svijetu, i dalje vjeruje da su djeca najveća vrijednost koju čovjek može ostaviti iza sebe.
U nastavku donosimo razgovor s Matom Rimcem za Human Voice…
Toliko se toga događa kod nas. Trenutno mi je najveći fokus Bugatti Tourbillon. Doslovno svaki dan po deset sati radim samo na tome da što prije stavimo Tourbillon u proizvodnju. To je prvi Bugatti koji smo razvijali potpuno od nule, prvi Bugatti na kojem sam i osobno radio koncept i u njega je ugrađeno toliko krvi, znoja i energije – ne samo moje, nego svih ljudi u firmi. Auto je stvarno nevjerojatan, kupci ga jedva čekaju, novinari ga jedva čekaju voziti, cijeli car community prati što radimo i zato guramo da što prije izađe na tržište. A razvoj automobila je jedan od najkompleksnijih procesa koji postoje i stvarno se mora poklopiti tisuću stvari da bi sve funkcioniralo.
Paralelno s tim radimo tehnologiju za druge proizvođače. BMW je sada objavio da radimo baterije za novu seriju 7, to ulazi u proizvodnju, radimo baterije za Porsche, Mercedes i druge. S nekih 30 tisuća baterijskih sustava prošle godine idemo prema 50 ili 60 tisuća sljedeće godine, tako da je riječ o ogromnom rastu.
Treća velika stvar je to što Porsche više nije vlasnik u Rimac Grupi. Na tom se dealu radilo posljednje tri godine i to je ogromna promjena za nas. Kada imate kompaniju od dvije tisuće zaposlenih u više zemalja svijeta, stalno se nešto događa. Uglavnom – nije dosadno.
Bugatti Rimac i Rimac Technology danas su već etablirane kompanije. Bugatti Rimac je prošle godine prvi put prešao 100 milijuna eura dobiti, s prihodima od oko 640 milijuna eura. Rimac Technology već dugo proizvodi za velike kupce poput BMW-a i Mercedesa.
Verne, odnosno robotaksi, potpuno je druga priča. To je nova firma koja je tek krenula i još nije izbacila proizvod na tržište. Ali uspjeli smo lansirati prvi robotaksi servis u Europi, što je stvarno velika stvar. Razvijamo vlastiti automobil bez volana i papučica gasa, koji trenutno još nije moguće potpuno samostalno koristiti na europskim cestama jer u početku mora postojati operater koji nadzire vozilo.
Vožnje su krenule, aplikacija postoji, a nedavno smo dali priliku međunarodnim novinarima da isprobaju vozilo. Zanimljivo je da su mnogi rekli kako je iskustvo zapravo „dosadno”, što je najbolji mogući kompliment – jer auto jednostavno vozi normalno, kao dobar vozač. Nije spor, ne koči promet, nije agresivan. Jednostavno funkcionira kako treba. Imamo vrlo mali broj intervencija sigurnosnih operatera i stvarno vjerujem da će ovo ići u dobrom smjeru. I činjenica da Uber danas investira u firmu puno govori. Najveći ride-hailing servis na svijetu ulaže u hrvatsku robotaksi kompaniju i to je ozbiljan signal.
Full story
Pa pita. Imam stvarno puno dobrih i dragih ljudi oko sebe kojima je iskreno stalo kako sam. Okružen sam prijateljima koje znam 20 ili 30 godina. To su uglavnom isti ljudi koji su bili uz mene i prije firme i danas. Naravno, s vremenom upoznaš puno novih ljudi, ali taj moj krug ostao je isti.
S druge strane, nije lako. Već 16 godina sam u tom ritmu i dani su mi jednostavno prekratki. Doslovno radim pet stvari odjednom. Svaka minuta u danu mi je isplanirana. Imam ljude čiji je posao organizirati da mi raspored bude maksimalno popunjen, a opet, bez obzira na to, ne stignem ni 20 posto svega što bih trebao. I to je možda ono što ljudi često ne vide kada se glorificira poduzetništvo i taj „grind”. Nisam siguran koliko bi se ljudi zapravo mijenjalo za moj život.
Kad sam krenuo, jedna od najvećih motivacija bila mi je upravo Hrvatska. Ja sam stvarno patriot i optimist i želio sam pokazati da se takve stvari mogu napraviti ovdje. A u početku nisam mogao zapošljavati ljude iz BMW-a ili Ferrarija. Bili smo ekipa mladih Hrvata u dvadesetima koji realno nisu imali pojma što rade, ali su pokušavali nešto stvoriti. Kada su dolazili prvi investitori, svi su htjeli da se preselimo van. Govorili su da neće investirati ako ostanemo u Hrvatskoj. A ja sam se svim silama borio da ostanemo ovdje jer sam stvarno vjerovao da ovo može uspjeti baš u Hrvatskoj. Na kraju sam si vjerojatno time napravio život puno težim nego što je morao biti. Sigurno bih imao manje sijedih da sam firmu otvorio negdje drugdje. Ali danas, kada dođem u kampus i vidim da u Kerestincu proizvodimo Bugatti, Neveru, baterije za BMW, Mercedes i Porsche, kada vidim sve te ljude i znanje koje smo doveli ovdje – sretan sam. Istovremeno, znam da sam za to platio životnu cijenu. Ali vrijedilo je.
Iskreno, nikada nisam radio ovo zbog nekog legacyja. Mislim da sam napravio više nego što sam ikada mogao sanjati. Ja sam rođen u Livnu, s dvije godine otišli smo u Njemačku i stvarno nikada nisam mogao zamisliti ni pet posto ovoga što danas živim. Nisam imao neko veliko samopouzdanje, nisam bio posebno dobar ni u sportu ni u bilo čemu drugom. Tek kada me jedan profesor u srednjoj školi doslovno „pogurao” i rekao mi da idem na natjecanja, počeo sam vjerovati da možda ipak nešto vrijedim. Postao sam državni prvak u elektrotehnici, počeli su me slati po svijetu i to mi je dalo potpuno novo samopouzdanje. Danas vodim Bugatti, brand koji sam cijeli život pratio. Ljudi iz cijele autoindustrije znaju za nas i aktivno sudjelujemo u tome kako će izgledati budućnost automobilske industrije kroz partnerstva s BMW-om, Mercedesom i Porscheom. Sve mi je to i dalje potpuno nestvarno.
Ali da mi je bilo samo do legacyja, mogao sam stati već odavno. Mene i dalje pokreće ljubav prema automobilima i stvaranju.
Možda… Ali kada govorimo o pravim vrijednostima i o tome jesmo li ispunili svoju misiju, iskreno mislim da bez djece nisi potpuno ispunio svoju svrhu. Tu možda malo kasnim. Imam 38 godina, ali nadam se da će i to doći.