Trideset i pet godina nakon stvaranja Hrvatske vojske, možda se rjeđe nego ikada pitamo tko su ljudi koji danas nose hrvatsku vojnu odoru. Mladići i djevojke koji svakoga jutra oblače odoru svjesni da ona nije samo uniforma. Ona je simbol odgovornosti, časti i povjerenja koje im je povjerila njihova domovina.
Oni su svjesno odabrali drugačiji put. Put discipline, odgovornosti, zajedništva i služenja domovini. Nisu ih na taj put doveli ni reflektori ni privilegije. Doveli su ih osjećaj pripadnosti, želja za rastom, potreba da budu dio nečega što nadilazi pojedinca i spoznaja da slobodu koju danas živimo dugujemo upravo ljudima koji su ovu odoru nosili prije njih.
Tisuće građana koje su se krajem svibnja okupile na zagrebačkom Jarunu povodom Dana državnosti i 35. obljetnice ustrojavanja Hrvatske vojske došle su vidjeti sposobnosti, tehniku i opremu Oružanih snaga Republike Hrvatske. Rafalei na nebu, vojna vozila i moderni borbeni sustavi privlačili su poglede posjetitelja, no najveća snaga Hrvatske vojske nikada nije bila u tehnologiji. Oduvijek je bila u ljudima. U ljudima koji su odabrali služiti nečemu većem od sebe.
Za neke od njih ljubav prema vojsci počela je još u djetinjstvu. Za druge je sve započelo običnom znatiželjom. Neki danas nastavljaju put kojim su prije više od tri desetljeća krenuli njihovi roditelji, dok drugi stvaraju potpuno vlastitu priču. No svima je zajedničko jedno – želja da svojim radom doprinesu sigurnosti, slobodi i budućnosti hrvatskog naroda.
Stoga smo odlučili čuti upravo njih. Ne generale, ne zapovjednike i ne statistike. Ljude. Vojnike koji svojim svakodnevnim radom nastavljaju priču koju su prije njih pisali hrvatski branitelji i generacije hrvatskih vojnika.
Ovo nije priča o naoružanju, vojnoj tehnici ni vojnoj strategiji.
Ovo je priča o časti. O pripadnosti. O nasljeđu koje traje već 35 godina.
I o ljudima koji ga danas nastavljaju nositi na svojim ramenima.
U nastavku donosimo priču o Anti Klariću i Dorothei Višić, pripadnicima Hrvatske vojske koji najbolje pokazuju zašto vojna odora i danas za njih predstavlja najveću čast postojanja.
Za bojnika Antu Klarića sve je počelo mnogo prije nego što je prvi put obukao vojnu odoru. Još kao dječaka privlačile su ga odore, disciplina i način života koji je nosila vojnička profesija. No danas, nakon gotovo dva desetljeća službe, upravo osjećaj zajedništva smatra jednom od najvećih vrijednosti vojnog poziva. Kao logistički časnik Gardijske mehanizirane brigade u Kninu, vojnu odoru ne doživljava samo kao simbol institucije, već kao kontinuitet koji povezuje današnje pripadnike Hrvatske vojske s hrvatskim braniteljima i svim onim poštenim hrvatskim sinovima i kćerima koji su kroz burnu hrvatsku povijest voljeli i sanjali svoju domovinu. Zato na svoju službu ne gleda samo kao na posao, već kao na priliku da nastavi priču koju su prije njega stvarale generacije hrvatskih vojnika.
Zašto ste odabrali Hrvatsku vojsku?
S ovim odmakom od gotovo 20 godina teško je točno objasniti. Međutim, od djetinjstva sam imao neki poriv prema vojnom pozivu. Uvijek su me privlačile odore i način života koji dolazi uz njih. Kada sam bio u svojim dvadesetima, odlučio sam pokušati i vrlo brzo sam shvatio da je ono što me najviše ispunjava osjećaj zajedništva i pripadnosti jednoj organizaciji. Mislim da upravo vojna organizacija čovjeku najbolje pokaže koliko je važno biti dio tima i koliko povezanost među ljudima može biti snažna.
Što za vas znači nositi hrvatsku vojnu odoru?
Za mene je to velika čast i velika odgovornost. Mi predstavljamo Oružane snage Republike Hrvatske, ali istovremeno baštinimo tradiciju hrvatskih branitelja koji su stvarali ovu državu. Ja to gledam i šire. Nastavljamo kontinuitet svih onih poštenih hrvatskih sinova i kćeri koji su kroz našu povijest voljeli i sanjali Hrvatsku. Zato mi je iznimna čast nositi ovu odoru.
Kakav je osjećaj danas svjedočiti 35. obljetnicu Hrvatske vojske?
Osjećam ponos i ogromnu zahvalnost. Ponosan sam na svoje kolege koji svakoga dana rade na razvoju Oružanih snaga. To su vrijedni, marljivi i predani ljudi. Upravo zbog njih osjećam snažnu povezanost s Hrvatskom vojskom. Kada danas pogledamo gdje se Hrvatska vojska nalazi nakon 35 godina, možemo biti ponosni na put koji je prošla, na ljude koji je svakodnevno grade i na vrijednosti koje i dalje predstavlja.
Što biste poručili mladima koji razmišljaju o vojnom pozivu?
Bez ustručavanja – probajte. Hrvatska vojska pruža mogućnost kontinuiranog razvoja, učenja i napredovanja. To je organizacija u kojoj možete rasti kao profesionalac, ali i kao osoba. Služiti svom narodu i svojoj domovini posebna je čast. To je iskustvo koje je teško opisati riječima i zato bih svakome preporučio da napravi taj korak i sam ga doživi.
Dok je kod Ante vojni poziv započeo dječačkom fascinacijom vojskom, za skupnicu Dorotheu Višić sve je krenulo iz znatiželje. Prije gotovo sedam godina odlučila je otići na dragovoljno služenje vojnog roka u Požegu kako bi provjerila je li vojni život zaista put kojim želi krenuti. Danas je zapovjednica desetine za upravljanje paljbom u Topničko-raketnoj pukovniji i jedna od sve većeg broja žena koje svoju profesionalnu budućnost grade u Hrvatskoj vojsci. Iako je njezin otac kao pripadnik specijalne policije sudjelovao u stvaranju hrvatske države, odluka da i sama odjene vojnu odoru bila je isključivo njezina. Upravo zato njegova podrška i ponos danas za nju imaju posebno značenje.
Kako je započeo vaš put u Hrvatskoj vojsci?
Pridružila sam se vojsci prije gotovo sedam godina. Presudila je znatiželja. Otišla sam na dragovoljno služenje vojnog roka u Požegu i nakon ta dva mjeseca odlučila sam ostati. Jednostavno sam pronašla sebe u tom pozivu.
Što za vas znači nositi hrvatsku vojnu odoru?
Za hrvatskog vojnika ona predstavlja jako puno. Kada znamo kako je nastala hrvatska država, onda svaki dan kada obučemo uniformu osjećamo čast, odgovornost i ponos. Nadam se da je današnja Hrvatska vojska na ponos svim građanima Republike Hrvatske, našim braniteljima, među kojima je i moj otac, ali posebno obiteljima poginulih hrvatskih branitelja.
Vaš otac je hrvatski branitelj?
Moj otac bio je pripadnik specijalne policije Delta i u obranu Hrvatske uključio se još kao vrlo mlad. Odrastajući uz njegovu priču, od malih sam nogu učila što znače hrabrost, odgovornost i ljubav prema domovini. Zato mi danas nema većeg priznanja od trenutka kada u njegovim očima vidim ponos na moj put i odluku da služim Hrvatskoj. To je osjećaj koji se teško može opisati riječima.
Je li vaš otac jedan od razloga zbog kojih ste danas u Hrvatskoj vojsci?
Moram priznati da jest bio jedan od razloga. Međutim, nikada nije bio osoba koja me nagovarala ili govorila što moram raditi. To je bila isključivo moja odluka. On me podržao, kao i cijela moja obitelj.
Kakav je položaj žena u Hrvatskoj vojsci danas?
U našoj pukovniji žene čine oko deset posto pripadnika i taj broj stalno raste, što me jako veseli. Željela bih poručiti svim djevojkama da mogu ostvariti sve što požele ako su spremne raditi na tome. Naravno da postoje izazovi, ali oni su sastavni dio svakog puta i mogu se svladati uz trud, upornost i vjeru u sebe. Hrvatska vojska pruža mnogo prilika za razvoj i zato bih voljela da se što više djevojaka odvaži napraviti taj korak.
Full story
Foto: MORH / Nikola Matić