Ona ne govori o uspjehu. Ona ga živi – tiho, dosljedno i s vjerom da se snovi ostvaruju kada im se služi. Josipa Maras umjetnica je koja je platno na štafelaju zamijenila digitalnim slikarstvom u trenutku kada to još nije bio trend, nego hrabra odluka. Iz te vjere i nekoliko neprospavanih noći kasnije nastale su Studijo zidne tapete – ručno oslikane, autentične i bezvremenske. Danas je Studijo, prva hrvatska tvornica zidnih tapeta, brend koji se tržištu nametnuo izvornom umjetnošću, snažnim dizajnom i personaliziranim rješenjima. Izvrsnost Studijo dizajna potvrđuje se iz godine u godinu na najprestižnijim natjecanjima svjetskog dizajna – od Milana i Pariza do Frankfurta, a 2025. godine Josipa Maras proglašena je mikro poduzetnicom godine. Svaki milimetar tapete koji napušta njihovu tvornicu nosi sa sobom znanje, iskustvo, strast i ponos – ali i jasnu poruku da se od talenta može živjeti.
Njezin put nije bio glamurozan. Vikendi su prolazili u radu, jutra su se dočekivala uz strojeve, a odricanja su bila svakodnevica. Od svega se moglo odustati – osim od djece i od vjere u Studijo priču. Danas, kada njezine tapete žive u domovima diljem svijeta, jasno je da ta vizija nije bila samo ambicija, nego svrha. Zahvalnost je vrijednost koju Josipa živi jednako snažno kao autentičnost, hrabrost i dosljednost.
„Voljela bih da ljudi zapamte da se može živjeti od onoga što jesi. Ono što sam nacrtala je prolazno, ali poruka da se može živjeti od talenta – to je ono što bih voljela da ostane.”
U svijetu koji često traži brze rezultate i glasne uspjehe, ona bira tihe pobjede, dugoročne odluke i izvorni smisao života. Zato je Josipa Maras naš Human Voice – The Voice of Art. Jer njezina umjetnost ne završava na zidu. Ona se nastavlja u načinu života, u odnosima koje gradi, u porukama koje ostavlja i u vrijednostima koje živi. Ona ne govori samo o uspjehu – ona ga živi, bez potrebe da ga nameće. I upravo u toj tišini, u toj jasnoći i u toj vjeri da se snovi ostvaruju kada im se služi, njezin glas postaje glas koji vrijedi čuti.
Za one koji me ne znaju – rekla bih da nisu puno propustili. A za sve ostale, ja sam Josipa Maras. Grafički dizajner po obrazovanju, slikar po horoskopu i poduzetnica po mnogim dužnostima. U praksi to znači da uz sve što radim “na papiru”, obnašam i sve ove životne uloge: majka, supruga, kći, sestra i prijateljica. Ne pokušavam te uloge razdvajati niti hijerarhizirati. Sve one žive paralelno i međusobno se nadopunjuju. Nekad su pojedine iznimno izazovne, ali znam da me isto tako i oblikuju. I mislim da sam upravo zbog tog spleta uloga danas osoba kakva jesam.
Mogla bih reći da je moglo i gore, ali da sam zadovoljna – jesam. Zato što zaista osjećam da živim i svoju svrhu i svaki svoj san. To mi je najveći mir. I opet, ne znači da je sve završeno. Imam prostora za napredak, svakako imam. Ali taj prostor ne doživljavam kao nešto što mi fali, nego kao poziv da rastem i dalje.
Čine me mnoge stvari ponosnom i sretnom. Recimo, jako sam ponosna što sam završila faks u roku, a nisam štreber u duši – iako mi je to, iskreno, malo žao. I ponosna sam što sam tako izbjegla “čuvanje ovaca”, kako su mi prijetili uži članovi obitelji. Ponosna sam na posao kakav imam, ali najviše na obitelj, prijatelje i krug ljudi koji je zajedno sa mnom u ovome svemu. Taj osjećaj da nisi sam – to mi je najvrjednije.
„Moje pobjede su često male i nevidljive – kad se izborim sama sa sobom, kad ostanem dosljedna i kad budem najbolja verzija sebe za svoju djecu i za sebe. U tim sitnicama događaju se lekcije koje te najbolje pripreme za život.”
Priliku za rast vidim svugdje, ali najviše u stvarima koje bih najradije ignorirala. I mislim da je to često pitanje kapaciteta – koliko toga, odnosno koliko ja, mogu primiti u određenom trenutku. Nekad se zaista osjećam kao stan od 30 kvadrata – puno mi je svega, sve mi je na dohvat ruke, ali je pretrpano. A onda ti život donese situacije u kojima taj stan traži generalku. Preslagivanje. Da se stvari ljepše razlože i poslože, i da se otvore neki novi horizonti. To su često stvari kojima se tvoje tijelo osobno protivi, ali život nekako poziva da kreneš radit za tim. I mislim da je prva stavka u tome strpljenje. Ja sam onaj tip: “Bože, daj mi strpljenja – ali odmah.”
Ne bih si ništa rekla ni davala savjete. Mislim da se ne isplati gubiti vrijeme na nešto što će nekome na jedno uho ući, a na drugo izaći. Imala sam priliku čuti dobre savjete u životu, i to na vrijeme, ali sam uvijek izabrala neki svoj put – okolni i teži – da dođem do pravih stvari. I danas se mogu praviti da je to bilo strateški. Ali istina je da je taj put, baš takav, bio moj.
Korporativnim jezikom – ja sam osnivač Studija i art direktor. Studijo je danas prva i najveća hrvatska tvornica tapeta prisutna u više od 30 zemalja. A u suštini, u praksi to izgleda tako da ja crtam i ponešto prodam. Čak mi nekad prepisuju kreativnost, ali ja mislim da je posrijedi to što sam spojila neke dvije stvari koje su već postojale – na način koji nitko prije nije spojio. A vjerojatno zato što su ljudi imali pametnijeg posla.
Full interview
To što živim kako sam sanjala. Što živim od onoga što stvarno najviše volim. Što sam upotrijebila talent koji mi je darovan i bila ustrajna i dosljedna u svim zadacima. I što danas imam i obitelj, i karijeru, i sve. Sretna sam jer nikada nisam birala princip “ili-ili”. Jednostavno sam htjela sve u isto vrijeme – i obitelj, i karijeru, i posao, i sve. I čak ne bih rekla da je to ponos, koliko sam istinski zahvalna što sam to uspjela nekako staviti u funkciju.
Sve pobjede volim gledati na dnevnoj bazi jer mi služe kao dobar alat za zahvalnost. Ja mislim da sam ja u principu jedna dosta lijena osoba. I svaki put kad se izborim sama s tim da ostanem dosljedna, da izvršim ono što sam obećala, da napravim sve ono što sam zamislila u glavi – mislim da mi je s razlogom došlo u misao ili u srce. Kad se izborim sama sa sobom i ustanem iz kreveta, skuham kavu, odradim sve što sam planirala… ili kad budem djeci ili sebi najbolja verzija sebe. To su moje pobjede. Male, tihe, ali stvarne.
Prvo bih izdvojila autentičnost. To mi je izrazito važno – da budem Josipa i kad je malo nezahvalno biti Josipa. Da napravim stvari za koje stvarno osjećam da ih trebam napraviti, bez obzira na to što ponekad mogu imati negativne posljedice na poslovanje. Uz to mi je važno da budem odlučna i da budem hrabra kad nisam snažna. I da uvijek budem netko tko će ispoštovati riječ.
Ono što crtam je vrlo podložno promjenama i to je, ajmo reći, samo nusprodukt svega. Ja stvarno želim da ljudi zapamte da se od svega može živjeti. Da svi imamo u sebi neku vrijednost. Da je na nama da tragamo koja je ta vrijednost i da od nje napravimo nešto, da nam to uvijek bude nit vodilja. To bih htjela da ljudi čuju i zapamte. Jer ovo što sam nacrtala je toliko nebitno naspram onoga što želim da ljudi ponesu – da se može živjeti čak i od slikarstva.
To je možda najvažnija stavka u mom životu. Definitivno. To je nešto s čim ja i počinjem i završavam svoj dan. Vjera da život stvarno uvijek radi za mene. I da svaki korak koji se meni tad čini kao put kojim ne želim ići, a vidim da moram – vjerujem da je to za neko moje veće dobro. Mislim da bez tog segmenta bi sve ovo bilo na vrlo klimavim nogama.
Mislim da su mlade generacije jako dobre i da stvarno vjerujem da ćemo svijet ostaviti u boljim rukama. Ono što im želim reći je: manje dramatizirajte, više radite. Više preuzimajte odgovornosti, a manje tražite zasluge. U sve to se jako dobro zabavljajte, čuvajte zdravlje i čuvajte živce. Ne čekajte savršene okolnosti ni savršen trenutak – to je jedna velika zabluda. I prije svega, budite ljudi. Budite normalni ljudi u ovim nenormalnim vremenima.
Video Shorts
„Imala sam priliku čuti dobre savjete, i to na vrijeme, ali sam uvijek birala svoj put – često duži i teži. Danas mogu reći da me baš taj put doveo točno ovdje, ovome što danas živim. Možda nije bio najbrži, ali je bio moj.“