Rijetki su oni čiji glas nosi težinu iskustva, širinu znanja i dubinu ljudskog pogleda na svijet poput ovog televizijskog pustolova. On ne stvara samo reportaže – on gradi mostove između svjetova i kultura. Intervjuira moćnike i svjetske lidere, ali i obične ljude, otkrivajući njihove svakodnevne istine i tražeći univerzalne vrijednosti. Njegove priče putuju dalje, spajajući ljude, prostore i ideje – od svjetskih centara moći do zaboravljenih kutaka zemlje.
Goran Milić jedan je od najznačajnijih hrvatskih i regionalnih novinara, čija je karijera obilježila gotovo pola stoljeća televizijskog i dokumentarnog novinarstva. Tijekom tog puta uredio je i vodio više od tisuću televizijskih programa, snimio stotine dokumentaraca i putopisnih reportaža te intervjuirao brojne državnika, vodeće intelektualce i ključne javne osobe svog vremena. Ni nakon formalnog “umirovljenja” njegov glas nije utihnuo. Naprotiv. Nastavio je stvarati i producirati dokumentarne serije koje gledatelje vode na putovanja kroz suvremene društvene fenomene i kulturne raznolikosti svijeta. Njegov serijal What’s Up… istražuje priče iz Amerike, Europe, Izraela, Japana i odnose Sjevera i Juga, a najnovije emisije donose aktualne i slojevite priče iz Kine.
„Veliki intervju ne znači nužno i veliku mudrost. Imao sam priliku raditi intervjue koji su zvučali važno, ali su bili potpuno prazni – protokolarne rečenice, unaprijed dogovorene poruke, bez stvarnog sadržaja. Takvi razgovori lijepo izgledaju, ali često ne govore ništa novo.”
Ovaj intervju nije samo razgovor. To je susret sa životom ispričanim kroz osobnu refleksiju čovjeka čiji nam glas svakodnevno približava svijet i omogućuje da ga doživimo iz prve ruke.
Čovjek koji će uskoro napuniti osamdeset godina. Što automatski znači da sam, kako volim reći, par godina mlađi od mamuta. I to je već ona dob u kojoj se počne razmišljati o odlasku. Ne dramatično, ne svakodnevno, ali realno.
Do prije nekoliko godina o tome nisam razmišljao uopće. Sad, kad se približiš toj brojci, osjetiš da više nisi “mlad starac”, nego jednostavno star. Kad u novinama piše “auto pregazio starca”, s osamdeset se više nemaš pravo buniti. Sa sedamdeset i osam još bi rekao – malo su pretjerali.
Sve se može tumačiti kako kome odgovara. Po jednoj liniji mogao bih reći da sam najveći Hrvat – roditelji, bake, djedovi, pradjedovi, svi Hrvati, rođen sam u Zagrebu, sin mi se rodio u Zagrebu. A opet, mogu jednako uvjerljivo reći da sam Dalmatinac. Majka mi je Dubrovkinja, rođena u kući ispod Minčete, najvišoj kući u Starom gradu. U nekim gradovima to bi značilo bogatstvo, ali u Dubrovniku je značilo siromaštvo. Gore nije bilo vode, sve se nosilo uz skaline. Dolje, na Stradunu, živjelo se bolje. Obitelj je tako bila po jednoj liniji prosječna, a po drugoj izrazito umjetnička. Po ženskoj liniji, Boglići – pjesnici, književni kritičari, ljudi od riječi. Sportski se nismo posebno istaknuli, ali smo se cijeli život vrtjeli oko sporta.
Iz iskustva. Iz onoga što sam vidio, zapamtio i pitao.
Naravno da sam morao i čitati, razgovarati, slušati pametnije ljude. Jako puno sam upijao od kvalificiranih ljudi, i to ne samo onih s titulama.
Evo, sjedim kod frizera i za sat vremena dobijem deset odgovora na pitanja koja me zanimaju – o održivosti posla, o tržištu, o tome zašto je pametnije šišati pse nego ljude. Od toga bih mogao napisati novinarsku crticu koju bi ljudi čitali. Ja ne gubim vrijeme.
Zato što jedno pitanje vodi drugome.
Bio sam nedavno u Kini i pitao Vitomiru Lončar koliko često ide u kineske obitelji. Rekla mi je – u devet godina, nijednom.
I onda kreneš dalje: Zašto? Je li do cijena? Do kulture? Do ustroja obitelji? I onda otkriješ da često tri generacije žive zajedno, da kućom upravljaju baka i djed, da se radi od devet ujutro do devet navečer, šest dana u tjednu. Jedno pitanje otvori cijeli svijet.
Naučio sam da veliki intervju ne znači nužno i veliku mudrost.
Evo, intervjuirao sam Jimmy Cartera u trenutku kada je umro Tito. Bio sam tada dopisnik iz Amerike. Bijela kuća procijenila je da ne bi bilo dobro da Carter dođe na sahranu, jer će tamo biti Brežnjev, s kojim odnosi nisu bili dobri. Nisu htjeli dodatno kvariti odnose niti ulaziti u razgovore. Zato je Carter odlučio poslati majku na sahranu, ali je istovremeno dao intervju u kojem će vrlo visoko ocijeniti ličnost pokojnog predsjednika Tita. Taj intervju je ponuđen meni. Međutim, u takvom intervjuu nema puno mudrosti. To su protokolarni razgovori – rečenice o tome kako će naše dvije zemlje nastaviti razvijati dobre odnose, nekoliko rečenica o nesvrstanima i slično. Sve je unaprijed zadano, sve je već rečeno.
Takvi veliki intervjui zvuče važno, ali u suštini često ne govore ništa novo.
„Ljude sam godinama pitao što bi radili sutra u devet ujutro kad bi večeras dobili dvadeset milijuna eura. U južnjačkim zemljama odlazak na posao sutradan smatrao bi se suludim – govorilo bi se o slavlju i trošenju novca. Na sjeveru su ljudi jednostavno rekli da bi u devet bili na poslu kao i svaki dan. Te razlike nisu slučajne.“
Intervju s Noamom Chomskim. Optužen je da negira genocid u Srebrenici, a on je htio objasniti da ne brani sadržaj, nego pravo na pisanje. Odabrao je Hrvatsku i mene jer je znao kontekst. U intervjuu je izgovorio rečenicu o Holokaustu koja je bila šokantna. Nitko nije reagirao. Tjedan dana kasnije pustim to opet – opet nitko ništa. Tada shvatiš da nije dovoljno nešto reći. Svijet mora biti spreman čuti.
Danas smo postali nepodnošljivo opredijeljeni. Ili si ovo ili ono. Ako si u jednoj grupi, moraš prihvatiti sve što ta grupa nosi. Kao navijanje – ako si Dinamo ili Hajduk, nema sredine. Ja to u sebi ne mogu naći. Živio sam u Urugvaju, zemlji sa sto godina demokracije, slobodom govora, bez vojske, bez policije. Tamo si unutar jedne grupacije mogao imati elemente ljevice i desnice ako to pragmatično funkcionira. Kod nas je to danas gotovo nemoguće.
Vrijednosti su svima poznate. Prijeporno je pitanje rada. Imate Ameriku, gdje radiš uglavnom za sebe. Skandinaviju, gdje radiš većinom za društvo i državu. I Kanadu i Australiju, gdje je odnos otprilike pola–pola. Meni su te dvije sredine najprihvatljivije. Problem nastaje kod socijale – pomažeš li ljude tako da ih izvučeš iz nemoći ili ih zadržiš u njoj. Pomoć mora postojati, ali samo za one koji zaista ne mogu. I mora biti stvarna, dostojanstvena. Ako slijepom čovjeku u Finskoj osiguraš pristojan život i onda mu ponudiš posao uz dodatnu zaradu, 99 posto njih će raditi. Jer tamo ljudi vjeruju da je rad dobra stvar. Kod nas bi 80 posto reklo – ne. Jer se godinama učilo da se više isplati ne raditi. To nisu sitne razlike, to su duboko naučene etike.
Full interview
Postoje ozbiljne razlike u ljudskoj etici. I to ne govorim napamet.
Zadnjih dvadeset godina to sam to doslovno proučavao – radio sam intervjue u gotovo svim europskim zemljama, osim Malte i Moldavije, uključujući i Rusiju, ukupno stotinjak zemalja svijeta. Svima sam postavljao isto pitanje: Što biste radili sutra u devet ujutro ako večeras dobijete 20 milijuna eura na lotu? U katoličkim zemljama – Španjolska, Portugal, Italija – gotovo nitko nije odgovorio na pitanje što radi sutra u devet. Ljudi su pisali o tome kako bi tu noć potrošili novac, što bi kupili, gdje bi slavili, što bi priuštili djeci. Zanimljivo je da nitko nije spomenuo roditelje. Tek kad bih ih pitao – a roditelji? – onda bi se svi odjednom sjetili i brzo dodali i njih. Kod nas je reakcija često bila: Pa ne misliš valjda da bih sutra išao na posao? Ili: Došao bih oko podne, a kad bi me šef pogledao, rekao bih mu sve što sam mu mislio reći zadnjih dvadeset godina. E, to smo mi. Na sjeveru je odgovor bio potpuno drukčiji. Tamo bi ljudi uredno rekli: U devet bih bio na poslu kao i inače. Podijelio bih dobru vijest s najbližim kolegama, počastio ih kavom, novac stavio u banku i razmislio što dalje. Eventualno bi se dogovorili s firmom za neplaćeno odsustvo da malo prođu svijetom. Ne bi kupovali Rolls-Royce djeci, ne bi mijenjali život. I to oni iskreno tako misle.
Puno će uzeti umjetna inteligencija. Tu nema nikakve dileme.
Uzet će barem 90 posto – od naslova do uloge glavnog urednika. Danas ti AI može ponuditi dvadeset naslova u sekundi: hoćeš ofenzivan, senzacionalistički, blaži, bez napadanja. Ti biraš, ali realno – sustav radi posao. Vidite to već danas na društvenim mrežama. Naslovi tipa: Napao ju je nožem, ali onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao…
Tri točke. Klikneš, probiješ se kroz sto tisuća reklama i na kraju ne dobiješ ništa. Nema ni vijesti, ni pameti, ali objektivno – to vrši funkciju. Netko je zaradio. Važno je reći i ovo: u Hrvatskoj danas ima barem tri puta više novinara nego prije rata. Novinarstvo nije propalo. Ono se duboko transformiralo. Pitanje je samo tko što radi i s kakvom odgovornošću.
Da je rad nešto normalno i dobro. Da nije sramota početi od nule i da cilj nije izvući se, nego izgraditi se. I da im nitko ništa ne duguje samo zato što postoje. Ako to razumiju, snaći će se gdje god bili. Danas je najveći problem u načinu na koji mlade učimo o životu to što im nudimo prečace. Govorimo im da se sve može riješiti pripadanjem nekoj strani ili etiketi, a život ne funkcionira tako. Najvažnije stvari traže trud, vrijeme i razmišljanje.
Da nastavim propitivati.
Pitanje održava čovjeka živim. Možda sam nekad bio naporan, možda neugodan, ali nikad nisam zažalio što sam pitao. Bez toga nema ni novinarstva, niti slobodnog društva.
Možda da ljudi pročitaju što je o meni napisao Denis Kuljiš.
Najgora stvar na svijetu bila je ići na intervju kod njega – jer ti ubaci pola stvari koje nisi rekao. Napiše nešto iz biografije što te ocrni, a nije točno. A onda te ocrni i za ono što je točno. S užasnim strahom sam to uzeo čitati.
I na kraju – pročitao sam intervju dva puta. Bio sam sretan što sam se izvukao ispod te oštrice kritike. Ne znam… možda bih jednog dana napravio neku kompilaciju svega što sam radio i stavio to na neko javno mjesto. Tko hoće znati za mene, neka klikne tamo i dobije presjek mog životnog puta.
Video Shorts
„Umjetna inteligencija će uzeti velik dio posla u novinarstvu, u to nema sumnje. Naslovi, struktura, forma – sve se to već mijenja. Ali novinarstvo nije propalo. Ono se duboko transformiralo. Pitanje nije hoće li opstati, nego tko će znati zadržati odgovornost, smisao i pitanje koje stoji iza svake priče.“