Dok živimo svoj svakodnevni život, prepun obveza, ambicija i utrke s vremenom, zastanemo li ikada pred fotografijama djece iz Afrike i njihovim malim ručicama koje grle toplinom osmijeha koji razoružava? Ostane li čovjek nijem kada na onkološkim odjelima osvijesti koliko smo zapravo bogati dok smo zdravi? Prostrijeli li nas negdje duboko u njedrima prizor beskućnika i dugih redova u pučkim kuhinjama, pred kojima postajemo svjesni koliko malo nekome treba da osjeti dostojanstvo, toplinu i spoznaju da nije sam?
Upravo takvi susreti čovjeka vraćaju na ono bitno. Osvještavaju ga. Bude zahvalnost, poniznost i osjećaj odgovornosti prema drugima. Podsjeća nas na ono najvažnije – što znači biti istinski prisutan za drugog čovjeka. Upravo je to životni put kojim već godinama tiho i predano ide Josipa Galić. Ova ravnateljica učeničkog doma, volonterka i tajnica dviju humanitarnih udruga odavno je prerasla okvire svojih titula. Ona je žena koja svoje najveće pobjede ostvaruje daleko od reflektora – u životima onih koje je društvo zaboravilo.
“Svakoga dana smo pozvani učiniti neko dobro djelo. Svaki dan se negdje lomi nečiji svijet i svakome od nas pruža se prilika da nekome barem malo olakšamo križ koji nosi. Taj križ možda neće nestati, ali će ga biti lakše nositi ako sjednete uz beskućnika, pomognete djetetu u domu za nezbrinutu djecu ili odete na drugi kraj svijeta samo da biste nekome rekli: Ja te volim. Vjerujem da se život nekako posloži onda kada Bogu iskreno kažete “DA”. Tada vas On čudesno vodi putem kojim trebate ići.”
Njezin put, od djevojke iz Širokog Brijega koja je uvijek tražila „više, jače i dalje”, do neumorne humanitarke, dobio je svoj dublji smisao nakon gubitka oca. Kroz godine predanog rada, od zagrebačkih pučkih kuhinja i domova za nezbrinutu djecu do prašnjavih cesta, sirotišta i misija dalekog Benina, pratila je ljude kroz njihove najteže trenutke. Taj poziv nije je iscrpio, već probudio. Što je više vremena provodila uz one na marginama društva, to je jasnije shvaćala kako ona ne mijenja Afriku, već to iskustvo nepovratno mijenja nju.
Boravci u skromnim uvjetima i susreti s ljudima koji unatoč nezamislivom siromaštvu zadržavaju dostojanstvo, vjeru i osmijeh, vratili su je na samu izvornost života. Naučila je koliko malo čovjeku zapravo treba, ali i koliko je malo potrebno da nekome promijenimo dan, vratimo vjeru ili pokažemo da nije sam. Naučila je da se iza svake teške sudbine, napuštenosti i tuge krije ista ljudska potreba – želja da nekome budemo vidljivi i važni. Svjedoči kako istinski pokret dobrote nikada ne nastaje iz velikih riječi koje izgovaramo, nego iz života koji svakodnevno živimo vlastitim primjerom.
I upravo zato ona je naš Human Voice – glas humanosti i žena koja svoj najveći uspjeh vidi u djelima dobrote, vraćajući onima čiji se svjetovi svakodnevno lome osjećaj da nisu sami.
Kćer, sestra, teta, prijateljica, volonterka. Rođena sam u Širokom Brijegu, a negdje na pragu srednje škole otišla sam u Zagreb jer sam uvijek htjela više, jače i dalje. Brat je bio prije mene u Zagrebu što mi je svakako olakšalo odluku odlaska od kuće. Srednja škola, kako to već biva, otvorila je nove želje i shvatila sam da ipak želim još nešto više. Upisujem kroatologiju i sociologiju, diplomiram i tada se ozbiljnije počinjem baviti volontiranjem.
Još u ranoj dobi roditelji su mi svojim primjerom pokazivali kako je dobro činiti dobro i kako to zapravo obogaćuje čovjeka. Ozbiljnije sam se volontiranjem počela baviti negdje na pragu tridesete godine. Rekla bih da je to povezano i sa smrću mojeg oca, koji me nekako uvijek vodio prema toj strani života. U spomen na njega prvi put sam otputovala u Afriku. Bio je profesor i zajedno smo gledali dokumentarce o afričkim savanama. Nakon prvih mjesec dana boravka tamo uhvatila sam sebe kako razmišljam koliko bi bilo lijepo s njim komentirati te afričke savane. I moj i njegov svijet nekako su se tamo susreli.
Prije svega sam kćer, pa teta. Radim kao ravnateljica učeničkog doma. Volonterka sam, prijateljica… Tajnica sam dviju humanitarnih udruga. Širok je raspon svega što radim i činim svaki dan. Kada nabrajam sve uloge koje živim, možda zvuči kao puno toga, ali vjerujem da se život nekako posloži onda kada Bogu iskreno kažete “DA”. Tada vas On čudesno vodi putem kojim trebate ići.
„Mislim da je Afrika za svakoga tko volontira jedan neistraženi kontinent. Gledate je i pomislite kako biste možda jednoga dana tamo mogli nešto promijeniti. Ali ono što vrlo brzo shvatite jest da vi ne možete promijeniti Afriku. Afrika počne mijenjati vas. I to iz dana u dan, iz dolaska u dolazak.“
Prije šest ili sedam godina prvi put sam došla u pučku kuhinju sv. Vinka Paulskog s idejom da ljudima barem malo olakšamo božićne blagdane. Iz toga se rodila ideja da im kuhamo, a danas gotovo svake subote u mjesecu živimo taj poziv. Aktivna sam članica i volonterka, a danas i tajnica humanitarne udruge fra Mladen Hrkać koja u Zagrebu djeluje dugi niz godina. Potpredsjednica sam udruge Anđeosko srce koja skrbi o djeci u Africi. Još od 2010. organiziram humanitarne akcije pod nazivom “Mrvica ljubavi”, koje samo mijenjaju ime ovisno o tome kome su namijenjene, ali uvijek ostaju usmjerene prema potrebitima u Zagrebu i Hrvatskoj.
Idem časnim sestrama, Marijinim sestrama od Čudotvorne medaljice koje ondje djeluju već 38 godina. Naravno, idem i djeci, prvenstveno ženama i djevojčicama. Žene u Beninu često nemaju prava, pa je puno više ženske siročadi i odbačene djece koja upravo kroz sirotište dobivaju priliku za školovanje i neki dostojniji život.
Rekla bih – kao i sestre – sve i svašta. Katica za sve. Od rada u polju; sestre imaju 19 hektara zemlje, dio koriste za svoje potrebe, a dio prodaju kako bi uspjele pokriti troškove života i rada. Pomažem u dispanzeru, dijelim lijekove, vozim od destinacije A do destinacije B, prevozim bolesnike, igram se s djecom, radim u kući i oko kuće. Sve ono što podrazumijeva svakodnevni život jednog kućanstva.
S obzirom na to da pojam cesta ovdje i u Africi nema isto značenje, tamo su putovanja puno zahtjevnija. Ovdje imamo uređene prometnice, ondje često neuređene ceste. Kratke kilometraže znaju postati gotovo cjelodnevna putovanja. Put od 40 ili 50 kilometara nekada traje satima. Tada shvatite koliko su cesta, promet i automobil zapravo važni.
Automobil svugdje znači brzinu i mogućnost da držite korak s vremenom. Ali u Africi znači puno više. To je vozilo kojim dostavljate lijekove, prevozite bolesnika u bolnicu, pružate prvu pomoć, vozite djecu na izlet ili dovozite hranu. On tamo doslovno znači život.
Mislim da je uvijek najbolje djelovati kroz neku organizaciju. U Hrvatskoj postoji niz udruga koje pomažu Africi i rade na poboljšanju života tamošnjih ljudi. Pomoći se može kroz konkretne akcije i suradnju s našim misionarima koji ondje žive i najbolje znaju gdje je pomoć najpotrebnija. Ljudi često doniraju slatkiše, školski pribor i druge osnovne stvari koje volonteri nose sa sobom.
Nekako nikada ne postoji plan zapisan u rokovniku da tad i tad idem u Afriku. To se uvijek događa spontano. Sestre pošalju poruku: “Jesi li razmišljala, bi li htjela doći?” I onda jednostavno osjetim da je to poziv srca. Kao za ovaj Božić. I idem.
Bude teško. Teško iz više razloga. Naviknete se na ljude, na ritam života, na zajedništvo. Svaki odlazak od njih mi je težak. Tamo se osjećam dijelom Afrike. Često pomislim: “Zašto sam uopće došla ako opet moram otići?” Vidite njihove suze i koliko je rastanak težak i njima i meni. A onda s druge strane osvijestite da ste ipak donijeli nešto dobro – omogućili školovanje, hranu, sigurnost. Ondje često imaju jedan obrok dnevno, a ako se počaste nečim boljim, to bude za Božić. Ali zajedništvo im je važnije od svega.
Bilo je takvih razmišljanja, ali čovjek mora i realno promišljati. Da sada ostanem ondje trajno pomagati sestrama, možda to ne bi imalo smisla. Shvatila sam da sam njihova produžena ruka ovdje. Na temelju svega što tamo vidim, srcem zabilježim, fotografiram i ispričam, ljudi ovdje požele pomoći sirotištu u Beninu.
Rekla bih da uspijevam i da to činim već dugo. Kao odgojno-obrazovni djelatnik surađujem s kolegama diljem Hrvatske koji me pozivaju da učenicima, ali i u vrtićima, domovima za starije, osnovnim i srednjim školama govorim o volontiranju i humanitarnom radu. Ta predavanja uvijek počinjem fotografijom sebe iz prve godine života. U kutu te fotografije je moja majka – žena od koje sam učila prve obrasce ponašanja, odnos prema ljudima i ono najvažnije: kako se dobrota živi, a ne samo izgovara. Roditelji su naši prvi uzori i djeca će uvijek prije slijediti primjer nego riječi. Možete beskonačno govoriti da je dobro činiti dobro, ali ništa se neće dogoditi ako im to ne pokažete vlastitim životom. Zato mislim da bi volontiranje i humanitarni rad trebali postati dio obrazovanja već od najranije dobi.
Danas djeca previše vremena provode u digitalnom svijetu i polako zaboravljaju osjetiti drugoga čovjeka. Učimo ih prihvaćati različitosti, baš kao što sam ja u pučkoj kuhinji naučila da beskućnici nisu sami krivi za svoju situaciju. Učimo ih prihvaćati drugu religiju, drugačiji izgled, tuđu bol. Ako odete na onkološki odjel i vidite djecu koja se bore za život, naučite koliko riječi mogu boljeti. Učimo ih zajedništvu, empatiji i suosjećanju. Kroz volontiranje se može jako puno.
Full interview
Klasični izazovi – odnosi, ljubavi, prihvaćanje, izgled. Ali suočeni su i s pritiscima društva i obiteljskim problemima koji se često lome upravo preko njihovih leđa. Ono što sam naučila jest da mladi prije svega žele biti viđeni. Žele da ih netko primijeti, zastane i pita: “Kako si?”
Vrijeme u kojem živimo donosi puno izazova, posebno digitalni svijet. Nekada ste morali izaći među ljude da biste doživjeli neugodno iskustvo ili strah, a danas dijete može sjediti samo u svojoj sobi i biti izloženo nasilju preko društvenih mreža. Zato se opet vraćam na razgovor. Djecu treba vidjeti, slušati i pokušati razumjeti što se događa kada se njihovi svjetovi lome.
Moja je životna premisa da dobra ima puno više nego zla, samo što dobro nije toliko glasno. Mislim da su Hrvati u svojoj srži dobar narod, osobito kada su u pitanju humanitarne akcije. Vidjeli smo to nakon potresa, kada je cijela Hrvatska ustala i krenula pomagati Petrinji, Sisku i Glini. Vidimo to i kroz male i velike akcije za liječenje djece ili pomoć obiteljima. Ljudi žele pomoći, samo ih ponekad treba potaknuti da ponovno pogledaju oko sebe.
Mislim da je Afrika za svakoga tko volontira jedan neistraženi kontinent. Gledate je kroz dokumentarce, priče misionara i pomislite kako biste možda jednoga dana tamo mogli nešto promijeniti. Ali ono što vrlo brzo shvatite jest da vi ne možete promijeniti Afriku. Afrika počne mijenjati vas. I to iz dana u dan, iz dolaska u dolazak.
Ljudi često misle da je to klišej, ali nije. Ernest Hemingway napisao je da ne postoji jutro u Africi koje nije bilo prekrasno. Ta vas priroda daruje od ranog jutra. Cvrkut ptica, zvukovi života, crvena afrička zemlja, djeca, boje, energija… Sve je živopisno. Kada se probudite, imate osjećaj da ste točno tamo gdje trebate biti.
To su često teške, ali u svojoj srži univerzalne priče. Djeca bez roditelja, djeca koju su obitelji dale u sirotište kako bi dobila priliku za bolji život, djeca pronađena na ulici ili ona koja su prošla kroz različite oblike nasilja i teških rituala. Kada ih upoznate, shvatite koliko malo treba da bi dijete osjetilo sigurnost i ljubav.
Posljednji Božić i Novu godinu tradicionalno smo proveli u Beninu. Nakon Nove godine krenuli smo prema sjeveru države gdje sestre imaju drugo sirotište. Znala sam da tamo postoje dvije djevojčice teško stradale u požaru, ali jedno je kada nešto čujete, a drugo kada to vidite vlastitim očima. Kada sam vidjela mlađu djevojčicu čije je lice bilo potpuno uništeno, u meni se odmah rodila želja da pokušam nešto učiniti kako bi imale bolju budućnost.
Apsolutno ih ima. Tijekom prvih nekoliko boravaka u Keniji posebno mi je u srcu ostala mala Eunice. Kada sam prvi put odlazila kući, nisam je mogla pronaći da se oprostimo. A onda se pojavila sa svim svojim stvarima zamotanima u malu plahtu i rekla da ide sa mnom. Teško je objasniti djetetu da to nije moguće. U Beninu su mi u srcu ostale Pierrette i Ines, djevojčice koje vam se jednostavno uvuku pod kožu i ostanu zauvijek dio vas.
Kada mi volonteri dođemo iz ovog svijeta, njih zanima sve ono što mi uzimamo zdravo za gotovo. Mobiteli, tehnologija, mogućnosti, sloboda. Žele završiti školu, imati priliku za život drugačiji od života svojih roditelja. Žele postati netko i vjerovati da mogu više.
Promijenila je moj pogled na zahvalnost. Često zaboravljamo gdje smo rođeni i koliko toga svakodnevno imamo na raspolaganju. Čovjek često ne razumije vrijednost onoga što ima dok to ne izgubi. Zato svakodnevno pokušavam osvijestiti sebi, ali i drugima, koliko je važno biti zahvalan – na zdravlju, zraku, hrani, vodi, ljudima koje volimo. Možda zvuči jednostavno, ali nije. Kada čovjek na kraju dana osvijesti što sve ima, shvati koliko je zapravo bogat.
Prije svega veliko iznenađenje i jedna osobna satisfakcija, ali i zadovoljstvo za moju obitelj. Moja majka je jako ponosna, a vjerujem i negdje Gore – i moj otac. To priznanje donosi vidljivost, a s njom i mogućnost da lakše dođete do ljudi i pomoći za one kojima je potrebna. Ali nosi i određenu odgovornost. Kao da vas obvezuje da nastavite još jače i još više širiti dobro.
Mislim da je ustrajnost najvažnija u svemu, pa tako i u dobroti. Nekada dođu trenuci kada poželim stati i odmoriti se, ali onda se samo sjetim koliko je potrebitih oko nas. Toliko je ljudi koji čekaju nekoga da im barem malo olakša teret života. I iskreno, uvijek se bolje osjećam kada to učinim.
Apsolutno. Ja ne bih bila ja da me kroz sve ovo ne vodi dragi Bog. Rekla sam mu “DA” i osjećam da me koristi kao olovku u svojim rukama. Često na kraju dana zastanem i pomislim: “Bože, ne mogu vjerovati gdje si me doveo i što činim u Tvoje ime.”
Mislim da smo svi svakoga dana pozvani učiniti neko dobro djelo. Svaki dan se negdje lomi nečiji svijet i svakome od nas pruža se prilika da nekome barem malo olakšamo teret koji nosi. U petoj postaji Križnog puta ostavljena nam je slika Šimuna Cirenca koji pomaže Isusu nositi križ. Taj križ možda neće nestati, ali će ga biti lakše nositi ako sjednete uz beskućnika, pomognete djetetu, kupite nešto djetetu u domu za nezbrinutu djecu ili odete na drugi kraj svijeta samo da biste nekome rekli: “Ja te volim.”
Video Shorts
“Afrika je promijenila moj pogled na zahvalnost. Često zaboravljamo gdje smo rođeni i koliko toga svakodnevno imamo na raspolaganju. Čovjek često ne razumije vrijednost onoga što ima dok to ne izgubi. Zato svakodnevno pokušavam osvijestiti sebi, ali i drugima, koliko je važno biti zahvalan – na zdravlju, zraku, hrani, vodi, ljudima koje volimo. Možda zvuči jednostavno, ali nije. Kada čovjek na kraju dana osvijesti što sve ima, shvati koliko je zapravo bogat. Ja ne bih bila ja da me kroz sve ovo ne vodi dragi Bog. Rekla sam mu “DA” i osjećam da me koristi kao olovku u svojim rukama.”