On je poduzetnik, planinar, avanturist i putnik kroz visine – ali prije svega čovjek koji je naučio slušati unutarnji kompas. Njegov put započinje na “vrhu” Hrvatske, u Međimurju, uz rijeku Muru, u djetinjstvu bez ekrana, ali punom kretanja, prirode i zajedništva. Bosonogo trčanje po senokošama, šumski mirisi i prvi planinarski izleti duboko su se urezali u njegovo pamćenje, iako tada nije znao da će upravo ti trenuci kasnije postati temelj njegova života.
Napustio je korporativnu karijeru, ušao u poduzetništvo i stvario prvi car sharing model u Hrvatskoj, projekt koji je zahtijevao viziju, upornost i vjeru u nešto što tada još nije postojalo. No paralelno s poslovnim usponima, rasla je i potreba za ravnotežom. Planine su postale njegov osobni reset. Ne bijeg, nego povratak. Kroz Himalaje, Alpe i ekspedicije koje traju tjednima, Matija je naučio da planina ne mijenja čovjeka – ona ga ogoli. U ekstremnim uvjetima nestaje ego, ostaje ono što jesi. Upravo zato njegove poruke nadilaze sport i poduzetništvo. Govore o poniznosti, autentičnosti, zajedništvu i snazi odluke da ideš dalje i kad je teško.
„Planina ne mijenja čovjeka – planina ga ogoli. Skine ego, sloj po sloj i ostane ono što zaista jesi. U tim trenucima više nema skrivanja, nema uloga, nema maski. I upravo tada postaješ iskreniji prema sebi, ali i prema drugima. Ta autentičnost, ta ranjivost, postaje temelj svake prave snage.“
I upravo zato, Matija Krznar je naš Human Voice, glas planine. Podsjeća nas da život nije utrka prema cilju, nego putovanje prema sebi, te da se prava vrijednost života ne mjeri osvojenim vrhovima, nego utjecajem koji ostavljamo na druge.
Poduzetnik, planinar, avanturist i kako ste spomenuli – putnik kroz visine. Većinu svoje karijere sam poduzetnik. Dolazim sa sjevera Hrvatske, “s vrha Hrvatske”, kako volim reći: iz Međimurja. U Zagreb sam došao na fakultet, na studij, i od tada sam ovdje više od dvadeset godina. Ovdje sam zasnovao obitelj, ovdje sam krenuo graditi profesionalni put i poduzetničku karijeru. I ovdje sam, zanimljivo, počeo ići u smjerovima koje nisam mogao unaprijed planirati — u neke neočekivane pravce, kako se zadnjih godina moj put razvijao.
Profesionalno sam krenuo kao djelatnik u međunarodnoj telekompaniji, ali studijski boravak u Sjedinjenim Državama i otvorenost američkog tržišta u meni su potaknuli agilnost, mladenačku energiju i poduzetnički duh. Već tada sam počeo razmišljati o disruptivnim modelima — o drugačijim načinima koji redefiniraju kako funkcioniramo, živimo i radimo, ali tako da imaju pozitivne reperkusije na korisnike, društvo i ekonomiju, posebno kroz optimizaciju resursa. U poslu i životu mene je uvijek pokretala znatiželja. Inspirira me i ispunjava da pred sebe postavim cilj koji se možda čini nemogućim — i onda uporno tražim način da ga ostvarim. U profesionalnom i poduzetničkom smislu, već desetak godina bavim se održivim modelima mobilnosti i digitalnim inovacijama. Sve je krenulo kada sam pokrenuo tvrtku koja je, među ostalim, razvila i lansirala prvi car sharing sustav na ovim prostorima. Za mene je to bio važan korak jer nije bio samo “projekt”, nego način da se redefinira urbana mobilnost — da se promijeni perspektiva: kako promatramo kretanje, kako razumijemo mobilnost i kako možemo živjeti grad drugačije.
„U poduzetništvu i penjanju postoji surova zajednička istina: usamljenost. Točnije, usamljenost odluke. Kad si na litici ili pred teškom poslovnom odlukom, ti si sam sa sobom. Na planini, kad je zrak luksuz, svaki dah je izbor. Svaki korak, svaki pokret je odluka da nastaviš.“
Danas se bavim konzaltingom na području mobilnosti i tehnologije. Razvijam nove projekte i digitalna rješenja — nekad samostalno, nekad s partnerima. Jedan od projekata koji upravlja pokretnom imovinom nedavno sam predstavljao u Kini, na inovacijskom summitu. Taj dio mog života je i dalje snažno vezan uz tehnologiju, sustave i budućnost — ali s jasnim fokusom na smisao života: kako tehnologijom pojednostaviti, optimizirati i poboljšati način na koji se krećemo i živimo. U svom poduzetničkom — i životnom — nastojanju uvijek me zanimaju stvari koje su drugačije. Stvari koje otkrivaju nepoznato. Ono što sam do sada radio ili uspio lansirati je, primjerice, Spin City, prvi car sharing projekt u Hrvatskoj. Uz to, razvijam i novi projekt potpomognut umjetnom inteligencijom, koji na pametan način upravlja pokretnom imovinom i operacijama s korisnicima. A postoji i jedan drugi dio mog svijeta. Budući da često boravim u planini i odlazim u Himalaje, pokrenuo sam Epic Treks — brend koji objedinjuje moju strast za planinarenjem i koji drugima omogućava transformacijsko iskustvo putovanja u Nepal i Himalaje.
Odrastao sam na selu u Međimurju, uz rijeku Muru. Moje djetinjstvo bilo je “dangubljenje” bespućima polja Murščaka, trčanje — bosonogi smo trčali poljima i senokošima, livadama. I već tada se priroda nekako urezivala u mene, i ja u nju. Vjerujem da je tu zasađena prva klica koju sam kasnije počeo otkrivati kao svoju strast. Nakon desetak godina poduzetništva počelo se javljati unutarnje zasićenje. U meni se rađala potreba za prirodnim kontrastom — za nečim što će me vratiti sebi. Krenuo sam obilaziti lokalna gorja: prvi “simptomi” tog traganja bili su pohodi na Sljeme i Medvednicu. Nakon toga su se redali sve veći usponi, jer želja za izazovom je rasla. A onda se dogodila pandemija. Dok je svijet posustajao u tim okovima, ja sam shvatio da je to trenutak koji moram uzeti za sebe — i da je to odluka koju ću iskoristiti da krenem prema onome što me zove.
Full interview
Rekao bih sebi — i vidim da to danas mnogima mladima fali — da se ne trude uklopiti, nego da ranije počnu otkrivati i živjeti vlastitu autentičnost. U planini se često susrećem s rečenicom “planina mijenja čovjeka”, ali ja se s tim ne slažem. Planina ne mijenja čovjeka — planina ga ogoli. Ona “izljušti” ego do najsitnijih slojeva i onda ostane ono što jesi. Ego više nema gdje skrivati slabosti. A autentičnost iziskuje iskrenost i ranjivost. Jer ako priznam da nisam dobro ili ako nešto ne znam, ja gradim most autentične kulture s drugima. Stvaram dugoročnu energiju — otpornost koja pomaže kad dođe pandemija, kad dođu teški uvjeti, kad put postane težak. Ostati vjeran sebi i onome što jesam — to mi je možda najbolji savjet za poduzetnički put ili bilo kakvu avanturu.
Penjanje na velike planine je dramatičan osobni doživljaj. To su ekspedicije koje traju 3–4 tjedna. Desetak do petnaest dana penjete i planinarite da biste uopće dobili priliku za završni uspon. Kad dođete do baznog kampa, kreću rotacije — rotacijski usponi kroz koje se prilagođavate visini. I to su zahtjevni usponi na stijeni i litici, gdje ste vezani za uže. I doista, negdje sam pročitao da je vrh planine mjesto gdje život pronalazi najčišći smisao slobode – to se ne može kupiti, može se samo doživjeti. To je ono što svi mi planinari znamo, svaki na svoj način, ali vrijedi apsolutno za svakoga. A kad dođe završni uspon — sve što ste do tada radili, cijeli “projekt”, stane u zadnjih 900 do 1000 metara. I tada, iako možda ništa nisi pojeo, iako te boli glava, iako ti je mučno od visinske bolesti — u tebi postoji nešto što te tjera dalje. I zanimljivo: kad me pitaju “kako je na vrhu”, svi misle da je na vrhu najljepše. Ali najljepši osjećaj je par metara prije vrha — kada spoznaješ da si tamo, da ćeš to ostvariti. To je jedna “slavodobitna” dionica koja probudi zahvalnost, mirnoću i ponos za ono što si postigao u životu — i za ljude koje imaš oko sebe. A sam vrh je onda ushićenje i oduševljenje.
Planina je reset. Ona ogoli i filtrira ono što je bitno. Vrijednosti u najčišćem smislu izlaze na vidjelo u teškim trenucima — u ekstremnim uvjetima, recimo u Himalajama, ili pred teškim poslovnim odlukama. Planina me uči da, koliko god mislio da sam spreman, ondje nikada nisam gospodar — uvijek sam samo gost. Upravo u tome je ključna simbolika: alpinist koji juri prema vrhu lako zanemari vlastiti umor ili upozorenja vremena, a takva odluka može biti kobna. Poniznost je ono što spašava — u planini, ali i u životu. U poslu, uspjeh se ne mora mjeriti nužno projektima, novcima ili brojkama, nego otvorenošću da učimo i da smo otvoreni za nove stvari.
Planina daje slobodu izbora — i to je njezina najveća moć. Ako se čovjek tamo dobro osjeća (meni se to događalo i događa), to postane poput ovisnosti: alat koji te vraća tamo gdje se puniš, gdje crpiš energiju. Krenuo sam s lokalnim planinarskim društvima po lokalnim gorjima, a onda se strast rasplamsala i krenule su ozbiljne ekspedicije. Primjerice, Monte Rosa — jedan četverotisućnjak gdje sam prvi put osjetio “visinske bubnjeve u glavi”, simptome visinske bolesti. I to je bilo neprocjenjivo iskustvo za nastavak prema visokim gorjima. Kada to prođeš, shvatiš da prava motivacija dolazi iz toga da se nešto u tebi pomakne, da otkriješ nova iskustva, da ti radoznalost naraste. I onda se ta motivacija “oplodi” — postaneš motiviraniji i u svakodnevnom životu, s obitelji i u poslu.
Redom: Mont Blanc u Europi — strelovit uspon s dva prijatelja. Nakon toga sam otišao u Južnu Ameriku, u Ande — to mi je bilo prvo ekspedicijsko iskustvo: spavanje u šatorima, dvadesetak dana, visine do 7000 metara. Te iste godine otišao sam i u Afriku, solo: Kilimanjaro — kao pripremu, aklimatizacijsku i mentalnu, za Himalaje. A u Himalajama sam odabrao jedan od najtežih, penjački najzahtjevnijih vrhova: Ama Dablam. To je predivna planina, po mnogima i najljepša u Himalajskom lancu, i iskustvo koje mi je “pomaknulo svijet” iznutra — omogućilo da svijet promatram na drugi način.
Velika simbolika u planinama je uže koje nas povezuje. Dok se penjemo prema vrhu, uže pomaže da smo pričvršćeni, da napredujemo. A kad se spuštamo — ono nam doslovno spašava život. To uže ima simboliku povezanosti. Ja vjerujem u snagu zajedništva: u planini, u obitelji i na poslu. Bilo da je riječ o teškom usponu, zajednici korisnika car sharinga ili izazovima pred obitelji — nit koja nas povezuje često je ono što čini razliku.
Motivacija može biti nepresušna — ovisi o izvoru. U poduzetništvu i penjanju postoji surova zajednička istina: usamljenost. Točnije, usamljenost odluke. Kad si na litici ili pred teškom poslovnom odlukom, ti si sam sa sobom. Na planini, kad je zrak luksuz, svaki dah je izbor. Svaki korak, svaki pokret je odluka da nastaviš. U trenucima kada sve oko tebe govori da je možda bolje odustati, moja nepresušna motivacija su obitelj i vjera. To je kao uže koje me drži za stijenu — nevidljiva nit koja me fokusira i drži budnim dok se penjem, a isto tako mi daje mirnoću i staloženost za silazak.
Pomisao da te dolje čeka osmijeh i zajedničko druženje daje snagu za smisao, za svaki novi pokret i korak. I dodao bih: motivacija nije isto što i entuzijazam. Motivacija je često odluka da ostanemo vjerni sebi i onima koji vjeruju u nas. Obitelj je moj kompas — bilo na liticama Himalaje, bilo u turbulentnim poduzetničkim vodama.
Da, osjećam. Planine me uče da su granice samo statičke misli u našem umu — i da ih možemo pomicati ako imamo strast prema putovanju, a ne samo prema cilju. Himalaje me podsjećaju na moju poziciju u tim prostranstvima, ali i na to da ih mogu “osvajati” ako sam prisutan u trenutku i ako sam ponizan. Jer život nije utrka prema vrhovima — nego putovanje kroz visine.
Ne bih preferirao da me se pamti po vrhovima ili projektima. Volio bih da ljudi pamte da sam vjerovao u ljudske mogućnosti — i poticao druge da pronađu svoje planine i da imaju hrabrost krenuti na taj put. Najveće nasljeđe nije ono što smo ostvarili za sebe, nego broj ljudi koje smo potaknuli da se uspnu na neke svoje visine. Ako gledamo mjeru života, ne moramo je brojati u poslovnim uspjesima, financijama ili brojkama — nego u broju ljudi koje smo povukli za sobom i u dubini utjecaja koji smo imali na njihove živote.
Video Shorts
„Ne želim da me pamte po osvojenim vrhovima, projektima ili brojkama. Volio bih da ljudi pamte da sam vjerovao u ljudske mogućnosti. Da sam poticao druge da pronađu svoje planine, svoje izazove i hrabrost da krenu na taj put. Jer na kraju, najveća vrijednost života nije ono što osvojiš za sebe, nego koliko si ljudi povukao sa sobom i koliko si duboko utjecao na njihove živote.“