Naslijediti obiteljski posao znači preuzeti mnogo više od samog prezimena. Iza vas su godine rada i stvaranja, ali i velika očekivanja. Treba opravdati povjerenje, nastaviti ono što je cijela obitelj desetljećima gradila i u svemu tome pronaći vlastiti put. No što kada posao preuzmete u trenutku kada tržište više nije isto, broj zaposlenih se drastično smanji, minusi na računu se gomilaju, plaće kasne, a ljudi u vama prije svega vide nečiju kćer, mladu djevojku i lice iz svijeta mode?
Tena Majetić Škugor imala je manje od dvadeset godina kada je preuzela Catering Majetić, prvi catering u Hrvatskoj. Već tada iza ovog renomiranog obiteljskog brenda stajali su veliki projekti, međunarodna priznanja i iskustva koja su pomicala granice domaće event industrije. Prezime je naslijedila, ali vlastito mjesto u poslu morala je izgraditi sama. Danas živi tri poduzetničke priče — Catering Majetić, Majestic Park i Eateriju — a na uspjeh gleda iz sasvim drukčije perspektive. One koju joj je donijela kći Mei i najljepša životna uloga — biti mama.
„U posao sam ušla prije dvadesete, u trenutku kada je cijelo ugostiteljstvo prolazilo kroz teško razdoblje. Ljudi su me često gledali kao tatinu kćer i djevojku iz svijeta manekenstva, ali te su me predrasude samo dodatno motivirale. Grabila sam svaku priliku, učila u hodu i gurala naprijed. Puno sam toga radila prvi put, oslanjajući se na vlastitu intuiciju. I upravo me ona, uz puno rada i upornosti, dovela do ljudi koji su mi pružili priliku, velikih projekata i iskustava koja su mi danas vrednija od bilo kojeg poslovnog uspjeha.”
Godinama je učila, radila, gradila tim i tražila način da nastavi ono što je njezina obitelj stvarala, ali i priliku da toj priči da vlastiti smjer. No poslovna renesansa koju je priželjkivala morala je pričekati. U posao je ušla u trenutku kada su se gomilali minusi, plaće kasnile, a broj zaposlenih sa 150 pao na svega 17. Trebalo je ponovno podignuti tvrtku na noge. Korak po korak, uz puno rada, teških odluka i ljudi koji su joj vjerovali, stvari su se počele mijenjati. I baš kada je, nakon gotovo deset godina, napokon počela ostvarivati svoje velike planove, stigla je pandemija i preko noći zaustavila industriju koja živi od ljudi, susreta i događanja.
Upravo je u tom razdoblju osmislila Eateriju, svoj prvi restoran, dok je iz jednog poslovnog plana koji se nije ostvario nastao wedding resort – Majestic Park, danas njezin najveći poslovni projekt. Gledajući unatrag, upravo su je neostvareni planovi i neočekivani zaokreti doveli do nekih od najljepših poslovnih prilika i svega što danas živi.
Danas, Tena igra i svoju najljepšu životnu ulogu. Dolazak kćeri Mei promijenio je njezin pogled na život. Navikla uvijek biti nekoliko koraka unaprijed, prvi put uči usporiti, odložiti telefon i ne razmišljati o svemu što je još čeka. Svjesna kako neki od najljepših trenutaka njezina života počinju upravo onda kada prestane gledati na sat i jednostavno bude prisutna.
I upravo zato Tena Majetić Škugor naš je novi Human Voice. Glas obiteljskog poduzetništva. Djevojčica koja je odrasla uz velike obiteljske snove i imala hrabrosti sanjati još veće. Poduzetnica koja je kroz krize, predrasude i nove početke naučila vjerovati sebi i vlastitim odlukama. Vizionarka koja je oplemenila obiteljsko nasljeđe i odvažila se stvoriti još dvije vlastite poduzetničke priče. A možda je najljepše od svega što se usudila živjeti život u kojem njezina najvažnija uloga nema poslovnu titulu. Ima jednu malu djevojčicu koja ju zove – mama.
Kada bih se danas predstavljala prema ulogama koje živim, prvo bih rekla da sam mama. To je definitivno 70 posto mene. Nakon toga sam supruga, kći, a u poduzetničkom smislu — jedan veliki sanjar… vizionar.
Imala sam predivno djetinjstvo, puno ljubavi i pravih vrijednosti. Roditelji su nam omogućili mnogo toga, ali su nas istodobno učili radu i odgovornosti. Sa sestrom sam provodila vrijeme u Gorskom kotaru, muzla krave, kopala krumpire i bila okružena životinjama, a nama je sve to izgledalo kao igra. Išle smo i na skijanja i ljetovanja, ali nikada nismo odrastale s osjećajem da nešto samo po sebi nama pripada. Od nas se očekivalo da ispunimo svoje obveze u školi, kući i svemu čime smo se bavile. Upravo bih takvo djetinjstvo voljela prenijeti i svojoj djeci.
Roditelji su puno radili, ali sestra i ja uvijek smo bile uz njih, na neki način dio svega što su stvarali. Mamin ured i tatin restoran bili su mjesta na kojima smo provodile puno vremena, igrale se, učile i odrastale. I nekako nam je sve to bilo sasvim prirodno. Posao se kod nas nikada nije strogo odvajao od obiteljskog života. Odrastale smo gledajući koliko ljubavi, truda i vremena naši roditelji ulažu u ono što rade, ali i koliko im je važno da smo svi zajedno. Mislim da smo upravo kroz takvo djetinjstvo, bez velikih lekcija, naučile što znače rad, odgovornost i zajedništvo.
„Poduzetništvo me naučilo da nikada ne postoji samo jedan plan i da stvari rijetko idu baš onako kako smo ih zamislili. Nekada uložiš godine rada, truda i odricanja u nešto za što si siguran da je pravi put, a onda se sve promijeni preko noći. U tim trenucima nije lako vidjeti što dobro iz toga može proizaći. Ali naučila sam da se ne treba bojati promijeniti smjer, ponovno pokušati i vjerovati da se iz svake situacije može nešto stvoriti. Da su se svi naši planovi ostvarili baš onako kako smo ih zamislili, danas možda ne bismo imali ni Eateriju ni Majestic Park. I zato danas na neke od svojih najvećih poslovnih razočaranja gledam s velikom zahvalnošću. Jer su me upravo ona odvela do prilika, ljudi i snova za koje tada nisam ni znala da me čekaju.”
Sve je zapravo počelo u restoranu koji je moj tata vodio devedesetih godina. Gosti su voljeli njegovu hranu i sve češće ga pitali može li im pripremiti nešto i za privatna druženja i proslave kod kuće. Tako su krenule prve male dostave, večere za desetak ljudi, s hranom i konobarom koji bi je poslužio. Tata je u tome prepoznao priliku i od tih malih početaka stvorio tvrtku koja je u jednom trenutku imala više od 150 zaposlenih i sudjelovala u nekim od najvećih događanja u Hrvatskoj i šire. Radili su catering za papu, ali i brojne velike projekte koji su u to vrijeme bili gotovo nezamislivi. Catering Majetić donosio je nove standarde i bio pionir industrije koja se tada tek razvijala u Hrvatskoj.
Prije svega, više od 35 godina rada, znanja i iskustva. Catering Majetić prošao je kroz različita razdoblja, velike uspjehe, ali i ozbiljne izazove. Iza nas su projekti koji su pomicali granice hrvatske catering industrije i na to sam iznimno ponosna. No ono što smatram posebno vrijednim jest povjerenje koje smo kroz sve te godine gradili s ljudima. Kada mi je tata predao posao, dao mi je upravo to — veliko povjerenje i odgovornost da nastavim ono što je stvarao. Zato ni danas nijedan projekt ne doživljavamo kao još jedan posao u nizu. Bez obzira na njegovu veličinu, iza svakog stoje ljudi koji su nam povjerili nešto što im je važno. A naše je da to povjerenje svaki put iznova opravdamo.”
Vrlo rano, još prije dvadesetog rođendana, kada sam upisala fakultet. Hrvatska je tada prolazila kroz veliku gospodarsku krizu, a naš catering, koji je nekada imao više od 150 zaposlenih, spao je na svega 17 ljudi. Sjećam se da mi je tata rekao: ‘Tena, znam koliko ovo želiš. Možda je baš sada trenutak da mi se priključiš i da zajedno vidimo što možemo napraviti.’ I tako je krenulo. Umjesto da učim u vremenu kada sve ide dobro, od prvog sam dana upoznavala najtežu stranu poduzetništva. Ali danas sam zahvalna na tome i ništa ne bih mijenjala. Bila sam puna entuzijazma, želje i energije, a možda i dovoljno mlada da nisam bila potpuno svjesna svih rizika i odgovornosti koje preuzimam. Danas bih neke odluke sigurno puno dulje vagala. Tada sam jednostavno vjerovala da možemo uspjeti i bila spremna dati sve od sebe da to ostvarimo.”
Jako. U posao sam ušla u trenutku kada je cijelo ugostiteljstvo prolazilo kroz teško razdoblje. Plaće su kasnile, minusi na računu bili su veliki, a povjerenje klijenata i zaposlenika trebalo je ponovno izgraditi. Uz sve to, bila sam jako mlada i dolazila iz svijeta manekenstva. Ljudi su me često doživljavali kao tatinu kćer ili manekenku. Sjećam se sastanaka na kojima bi me pitali: ‘A gdje ti je tata?’ Vidjela sam da nisu sigurni mogu li mi povjeriti ozbiljan projekt. No upravo me to dodatno motiviralo. Željela sam da nakon suradnje isti ti ljudi kažu: ‘Ona stvarno zna što radi.’ Osjećala sam veliku odgovornost prema klijentima, zaposlenicima i tati koji mi je dao povjerenje. Danas mislim da sam upravo tada naučila koliko vrijedi vjerovati u sebe, ali i koliko je važno to povjerenje opravdati radom.”
Taman kada sam nakon gotovo deset godina imala osjećaj da smo napokon sve posložili, stigla je pandemija i preko noći nas zaustavila. Najteža je bila neizvjesnost. Imaš zaposlenike, ljude s obiteljima koji ovise o svojim plaćama, a industrija u kojoj radiš odjednom je potpuno stala. To me razdoblje naučilo da u poduzetništvu nikada nije dovoljan samo jedan plan. Treba imati plan A, B, C i još nekoliko iza njih. Naučila sam i da ono što u jednom trenutku izgleda kao veliki neuspjeh kasnije može dobiti sasvim drugo značenje. Nekretninu koju smo planirali kupiti na kraju je kupio netko drugi, a upravo nas je taj neostvareni plan odveo do Majestic Parka.
Željela sam stvoriti prostor u kojem ćemo napokon sami postavljati svoje uvjete, bez stalne ovisnosti o najmovima, tuđim odlukama i okolnostima na koje ne možemo utjecati. Majestic Park moj je prvi veliki projekt u koji sam od početka utkala vlastitu viziju, puno rada i odricanja. I danas se ponekad navečer vratim tamo, prošetam vrtovima i osjetim ogromnu zahvalnost kada vidim u što se sve pretvorilo.
Majestic Park zamislila sam kao mjesto izdvojeno od gradske vreve, okruženo prirodom, zelenilom i prekrasnim vrtom, u kojem možemo stvarati različita događanja. Od početka sam željela da se ističe i arhitekturom, zato je jedan od mojih glavnih uvjeta bila crna konstrukcija šatora s velikim prozorima. Tada takvo nešto u Hrvatskoj nije postojalo i bila sam odlučna da to ostvarimo, bez obzira na cijenu. Danas više nismo jedini, ali ponosna sam što smo bili pioniri tog trenda.
Eateria je nastala tijekom pandemije, u trenutku kada smo željeli ostati aktivni i nastaviti raditi ono što najbolje znamo. Krenuli smo s idejom kvalitetnih ručkova za zaposlenike okolnih tvrtki, no nakon samo dva dana stigao je novi lockdown i ponovno smo morali mijenjati planove. Prilagodili smo se i krenuli s dostavama, a kada se catering vratio, okupili smo novi tim i Eateria je postupno dobivala sasvim novu dimenziju. Od restorana razvila se u prostor za privatna i poslovna događanja, u kojem gosti mogu imati vlastitog chefa i iskustvo potpuno prilagođeno svojim željama.
Supruga sam upoznala upravo kroz posao, na Davis Cupu, jednom od mojih najvećih projekata. I danas se sjećam tog trenutka, kao da je sve na trenutak stalo. A evo nas gotovo deset godina poslije, sa svojom prekrasnom djevojčicom. Naš zajednički put nije uvijek bio jednostavan. Godinama smo usklađivali dvije zahtjevne karijere, moju poduzetničku i njegovu profesionalnu sportsku, uz puno putovanja, razdvojenosti, ozljeda i poslovnih izazova. Bilo je trenutaka kada smo doslovno morali sjesti za stol i odlučiti čija će karijera u tom trenutku imati prednost. Puno smo se prilagođavali jedno drugome, učili strpljenju i zajedno donosili važne odluke. Mislim da nas je upravo sve to dodatno povezalo i pomoglo nam da izgradimo odnos kakav danas imamo.
Full interview
Kao najljepše vjenčanje na kojem sam ikada bila! Čekali smo ga osam godina i, koliko nam je bilo lijepo, ponovno bih se udala svake godine. Padala je kiša, Majestic Park tek je krenuo s radom i imali smo dovoljno razloga za stres. Ali taj dan ništa od toga nismo primjećivali. Toliko smo uživali jedno u drugome, plesali s ljudima koje volimo i jednostavno bili sretni. Najviše pamtim osjećaj da su svi naši najdraži ljudi tog dana bili s nama.
Najvažnije mi je bilo da se na našem vjenčanju osjeti toplina, tradicija suprugovog i mog kraja, uz dozu elegancije i detalje koji pričaju našu priču. Odabrali smo plavu Dior temu, plavo cvijeće, dnevni šareni vatromet, tetoviranje za goste i press wall dug čak 17 metara. Budući da sam godinama dio wedding industrije, željela sam na vlastitom vjenčanju predstaviti i neke nove ideje i trendove koji tek dolaze.
Konji su moja velika ljubav i nešto što će zauvijek ostati samo moje. Vrijeme provedeno s njima donosi mi poseban mir i osjećaj koji je teško opisati. Ne doživljavam jahanje čak ni kao sport, nego kao svoju vrstu terapije. Netko ide na pilates, netko trči ili pije kavu, a ja odlazim svojim konjima. Jahala sam sve do sedmog mjeseca trudnoće. Danas im posvećujem nešto manje vremena jer su mi prioriteti drugačiji, ali znam da će ponovno doći vrijeme i za natjecanja.
Danas iskreno mogu reći da sam jako sretna i da živim svoj san. Ljudi koje volim su zdravi, imam obitelj, postala sam mama, što sam dugo priželjkivala, i radim posao u koji sam godinama ulagala toliko sebe. Zahvalna sam na svemu što danas imamo i ništa od toga ne bih mijenjala. Ne želim prestati sanjati ni stvarati, nego nastaviti ovako živjeti, uživati u onome što imam i polako, kockicu po kockicu, graditi sve ono što nas još čeka.
Mei je baš onakva beba kakvu sam oduvijek priželjkivala. Toliko vedra, nasmijana i puna života. Obožava ljude, stalno nešto istražuje, a ja uživam kuhati joj i promatrati kako svakog dana otkriva nešto novo. Unijela je toliko radosti u našu svakodnevicu i potpuno nam promijenila život. Došla je baš u pravom trenutku i sve okrenula naglavačke, ali upravo onako kako smo suprug i ja priželjkivali.
Najvažnije mi je slušati svoje dijete, prepoznati njegove potrebe i poštovati njegov ritam. Ne očekujem od Mei da se uvijek prilagođava meni i svemu što sam radila prije nego što je došla. Trudim se svoje obveze što više prilagoditi njoj i pronaći ravnotežu između svih uloga koje živim. Vjerujem da se može biti i mama, i poduzetnica, i supruga, i prijateljica. Naravno da nije svaki dan jednostavan, ali ne mora ni biti. Važno mi je da je Mei sretna, zdrava i da može bezbrižno uživati u svom djetinjstvu.
Mei me najviše naučila usporiti i vratiti se onome što je u životu zaista važno. Uz nju sam prvi put shvatila što zapravo znači slow living. Maknuti mobitel, zatvoriti računalo, prestati stalno razmišljati što slijedi i jednostavno uživati u vremenu koje provodimo zajedno. Djeca tako brzo rastu i zato želim upiti svaki trenutak, njezin miris, osmijeh i sve te male svakodnevne radosti. Naučila me da ne moram uvijek biti korak ispred života. Ponekad je najljepše jednostavno uživati u onome što imam danas.
Voljela bih Mei prenijeti sve ono dobro što je meni kroz život dala moja mama. Danas gledam kako je moja mama Mei jednako divna baka kao što je moja baka oduvijek bila meni i shvaćam koliko je to veliko bogatstvo. Ako uspijem Mei pružiti istu ljubav, sigurnost i vrijednosti uz koje sam ja odrastala, vjerujem da ću joj ostaviti nešto što joj nitko nikada neće moći oduzeti.
U našoj obitelji definitivno postoji snažna ženska energija. Baka, mama, sestra i ja oduvijek smo jako povezane, a sada nam se pridružila i Mei, dok uskoro stiže i Nora, kći moje sestre. Volim reći da jedna drugoj širimo krila. Kada je jednoj od nas teško, ostale su uvijek tu, spremne pružiti podršku, ohrabriti je i pomoći joj da krene dalje. Mislim da je upravo ta povezanost naša najveća snaga. Znati da uvijek imaš svoje ljude uz sebe, što god život donese.”
Poručila bih joj da ne odustaje samo zato što joj drugi govore da je premlada. Neke sam stvari proživjela i ostvarila puno ranije nego što sam i sama očekivala, upravo zato što sam imala hrabrosti pokušati i nisam odustajala. Ali savjetovala bih joj i malo više strpljenja. Neka uči, istražuje, skuplja iskustva i grabi znanje gdje god stigne. Jer na kraju, bez obzira na sve uspjehe, promjene i izazove koje život donese, znanje je nešto što ti nitko nikada ne može oduzeti.
Video Shorts
„Cijeli život navikla sam živjeti nekoliko koraka unaprijed, stalno nešto planirati i razmišljati što slijedi. A onda je došla Mei i naučila me usporiti. Maknuti mobitel, zatvoriti računalo i jednostavno uživati u trenutku. Djeca tako brzo rastu. Želim upiti svaki trenutak, njezin miris, osmijeh, sve te male stvari koje se tako brzo mijenjaju. Jer sve ono što planiramo može pričekati, ali njezino djetinjstvo želim živjeti. Vjerujem da me majčinstvo naučilo nečemu što prije nisam znala — da ne moram uvijek biti korak ispred života. Ponekad je najljepše jednostavno živjeti ono što imam danas.”