Postoje trenuci koji nas natjeraju da odrastemo prije nego što smo za to spremni. Trenuci u kojima se sigurnost koju smo poznavali iznenada promijeni, ali nam istodobno otkriju koliko snage, vjere i života nosimo u sebi. Ponekad upravo iz onoga što nam je bilo najteže izraste nešto vrijedno – dublji smisao, novi pogled na život i želja da ono što smo spoznali vlastitim životom svjedočimo drugima. Za Vanessu Mioč, mladu umjetnicu posvećenu duhovnoj glazbi, upravo je jedan takav trenutak postao početak dubljeg odnosa s vjerom, ljudima i glazbom.
Glazba je u njezinu životu bila puno prije nego što je postala poziv. Kao djevojčica zamišljala je vlastite koncerte, a danas kroz glazbu želi svijetom širiti Božju ljubav. S vremenom je glazba postala i njezina molitva. Album Vjerujem, koji je stvarala šest godina, nije zamišljala samo kao zbirku pjesama, već kao prostor u kojem će svatko tko ih sluša moći pronaći mir, utjehu i snagu za vlastiti životni put.
„Glazba je uz mene odmalena, ali danas je doživljavam puno dublje nego kao djevojčica koja je zamišljala vlastite koncerte. Ona je postala moja molitva i način na koji mogu drugima prenijeti ono što i sama živim. Zato mi nikada nije bilo važno samo otpjevati pjesmu, nego da se čovjek koji je sluša u njoj može pronaći, učiniti je svojom molitvom i kroz nju možda pronaći mir, utjehu ili snagu koja mu je u tom trenutku potrebna.“
Upravo zato svoj glazbeni put ne odvaja od životnog. Otvoreno govori o nesigurnostima, potrebi za prihvaćanjem, trenucima slabosti i stalnom učenju da vlastitu vrijednost ne traži u ovozemaljskom uspjehu ni tuđem odobravanju. Posebno mjesto na tom putu ima pjesma „Imaš Oca“, koja ju je suočila s vlastitim gubitkom i ponovno vratila onome što je s vremenom postalo temelj njezina života – vjeri, ljubavi i osjećaju pripadanja.
Upravo te vrijednosti danas želi prenositi drugima, a svoju misiju posebno prepoznaje među mladima. Vjeruje da iza mnogih njihovih strahova, uspoređivanja i traženja vlastitog mjesta stoji ista čežnja – biti prihvaćen i voljen. Kroz glazbu i vlastiti život želi pokazati da vjera ne znači odsutnost pitanja, padova ili nesigurnosti, nego povjerenje da ni u jednom od tih trenutaka čovjek nije sam.
I upravo zato Vanessa Mioč naš je novi Human Voice – Glas nebeske milosti. Djevojka koja dorovanim talentom želi svjedočiti vjeru, širiti ljubav i drugima prenositi snagu milosrđa koju je i sama kroz život iskusila. Svaki susret, svaku pjesmu i svako okruženje koje joj je povjereno želi ostaviti barem malo boljim nego što ga je pronašla.
Ususret njezinu prvom velikom samostalnom koncertu, koji će se održati 22. studenoga u Kinu SC u Zagrebu, Vanessa nam je otkrila kako su vjera i glazba oblikovale njezin životni put, gdje danas pronalazi snagu i inspiraciju te kakvu poruku svojim životom i glazbom želi prenijeti drugima.
Ja sam Vanessa Mioč, djevojka i žena koja želi svoje vrijeme na ovom svijetu iskoristiti tako da ljudima pokaže da su ljubljeni i prihvaćeni upravo takvi kakvi jesu.
Rođena sam i odrasla u Švicarskoj, a u Hrvatsku sam se preselila 2012. godine. Iako je od tada prošlo mnogo vremena, ponekad imam osjećaj da tu malu djevojčicu još uvijek nosim sa sobom.
Odnos s Gospodinom postojao je oduvijek, ali dugo je vjera za mene bila više povezana s tradicijom i hrvatskim zajedništvom u Švicarskoj. Velika promjena dogodila se nakon smrti mog oca. Tada sam se morala suočiti s puno toga i počela dublje razumijevati što znači biti Božje dijete i prihvatiti da sam ljubljena. To je proces koji i danas traje.
Djetinjstvo mi je bilo lijepo, ali kako sam odrastala, sve je više bilo usmjereno na školu, obveze i uspjeh. Nakon smrti oca morala sam naglo odrasti. Ostale smo mama, sestra i ja, a sve smo češće dolazile u Hrvatsku, gdje sam ponovno pronašla osjećaj zajedništva i radosti koji mi je nedostajao. Sa četrnaest godina predložila sam mami da se preselimo. Došle smo na probna tri mjeseca, a ta proba traje od 2012. do danas. Mislim da je to bila jedna od naših najboljih odluka.
„Mislim da mladi danas najviše tragaju za ljubavlju i prihvaćanjem. Svijet nas često uvjerava da nismo dovoljno dobri, da uvijek postoji netko bolji i da svoju vrijednost moramo dokazivati. Zato im želim pokazati da mogu biti svoji, razvijati talente koje su dobili i ne bojati se živjeti vjeru. Voljela bih da svojim životom ljude i mjesta koja susrećem ostavljam barem malo boljima nego što sam ih pronašla, jer upravo u tome vidim smisao života.“
Glazba je uz mene odmalena i puno me veže uz tatu. Voljela sam ga gledati kako pjeva i pleše, a i sama sam kao djevojčica organizirala koncerte u svojoj sobi i zamišljala kako će jednoga dana izgledati moja pozornica. S vremenom je taj san postao stvarnost, ali na još ljepši način nego što sam zamišljala. Danas kroz pjevanje istodobno molim i upravo u tome prepoznajem svoj poziv.
Jesu. Uvijek su mi davali krila i pokazivali da su uz mene. Mislim da je njima možda čak prije nego meni bilo jasno da je to moj put. Ja sam se više borila s pitanjima jesam li dovoljno dobra i mogu li nositi odgovornost koju duhovna glazba donosi. Kroz različite ljude, razgovore i prilike s vremenom sam sve jasnije osjećala da upravo tu pripadam.
Prekrasne. Od samog početka osjećala sam veliko prihvaćanje i podršku ljudi koji su bili uz mene i kada bih bila nesigurna ili trebala pomoć. Posebno sam zahvalna autorima koji su mi povjerili svoje pjesme. Na albumu Vjerujem nalaze se pjesme fra Marina Karačića, Alana Hržice, Đure Ravenšćaka i Romane Bilaver. Velika mi je čast što sam njihove riječi i molitve mogla prenijeti na svoj način.
Album Vjerujem nastajao je šest godina jer mi cilj nije bio samo snimiti nekoliko pjesama. Htjela sam da svaka od njih za mene postane molitva. Važno mi je da se u pjesmi mogu prepoznati, ali i da ostane dovoljno prostora osobi koja je sluša da je doživi kao svoju. U tom trenutku nisam najvažnija ja, nego ono što će pjesma pokrenuti u čovjeku koji je sluša.
Da. Od početka sam osjećala da je to prostor u kojem želim stvarati. Posebno želim doprijeti do mladih i pokazati im da možeš biti mlad, svoj, normalan i živjeti vjeru. Želim da kroz moj način života i glazbu vide da to jedno drugo ne isključuje.
Dugo sam imala osjećaj da nikada nije dovoljno i da uvijek mogu bolje. Danas učim prihvatiti da je vrijedno i ono što sam napravila najbolje što sam u određenom trenutku mogla. Možda je moj najveći uspjeh upravo to što sve više prihvaćam da sam Božja, da vrijedim i da sam ljubljena. Sve manje želim potvrdu tražiti kroz priznanja i druge ljude.
Mama, sestra, obitelj, prijatelji i zajednica. Zahvalna sam što imam ljude koji su uz mene kada je teško, ali i one koji se iskreno raduju kada mi je dobro. Mislim da je velika stvar imati nekoga tko s tobom zna slaviti život.
Još uvijek postoji dio mene koji želi biti prihvaćen i objasniti drugima zašto nešto radim. Ali s vremenom sam shvatila da ne mogu sve kontrolirati niti se svima opravdavati. Upravo u trenucima kada nešto predam Gospodinu i prestanem misliti da sve moram sama stvari često sjednu na svoje mjesto. To je proces koji još učim.
Za ljubavlju i prihvaćanjem. O ljubavi stalno govorimo i pjevamo, ali mislim da svi još učimo što ona zaista znači. Kod mladih se jako osjeti potreba da budu viđeni i prihvaćeni. Sretna sam što ih sve više upravo kroz vjeru traži odgovor na tu čežnju i što postoji sve više zajednica i projekata koji im u tome pomažu.
Da se ne boje. Svijet nam često govori da nismo dovoljno dobri i da uvijek postoji netko bolji. Važno je prepoznati vlastite talente, pustiti korijene ondje gdje jesi i pitati Boga što želiš učiniti sa svojim životom. Kada Mu predaš ono čega se bojiš, puno je lakše napraviti prvi korak. Tada više ne osjećaš strah, već samo vjetar u leđa i onda – letiš…
Nije lako. Važno je naučiti razlikovati Božji glas od vlastitih želja i ega, a u tome mi puno pomažu molitva i ljudi kojima vjerujem. Također mislim da ne treba donositi svaku odluku odmah. Nekim stvarima treba dati vrijeme. Ponekad je potrebno ugasiti mobitel, maknuti se od buke i biti u tišini. U njoj se puno toga može čuti.
Prije svega Sveto pismo. Ono mi je temelj. Uz njega su važni molitva, razgovori, edukacija i duhovne obnove. Puno se molim Duhu Svetom i često dan započinjem jednostavnom molitvom da me vodi.
Naravno. I mislim da je važno govoriti o tome jer vjera ne znači da čovjek više nema slabosti i padova. Kada pogriješimo, često se zbog srama još više udaljimo od Boga. Ja učim upravo suprotno – tada Mu se vratiti i priznati da trebam pomoć. Nisam savršena, ali znam gdje želim ponovno pronaći ljubav i mir.
Full interview
Ne toliko braniti koliko pokazati ljudima njezinu ljepotu i zajedništvo koje sam sama u njoj pronašla. Crkvu čine ljudi, a ljudi griješe i nisu savršeni. Zato mi je važno vraćati se onome tko je u njezinu središtu – Bogu – i kroz vlastiti život pokušati pokazati ono lijepo što iz vjere može proizaći.
Ta me pjesma svaki put dotakne drugačije. Nekada je otpjevam mirno, a nekada me potpuno preplave emocije. Došla je u pravom trenutku jer me ponovno suočila s nekim stvarima koje sam nakon smrti oca dugo samo pokušavala preživjeti. Posebno me dotiče poruka da ne moramo sve težine nositi sami. Za mene je to podsjetnik da imam Oca kojem mogu predati ono što sama više ne mogu nositi.
Bilo je i ljutnje i pitanja, posebno jer sam tada imala četrnaest ili petnaest godina. Najviše su mi pomogli ljudi – obitelj, prijatelji i zajednica – ali i molitva. Zahvalna sam što sam u tom razdoblju ostala blizu Gospodinu jer sam upravo kroz taj odnos ponovno pronalazila mir.
Imam osjećaj da tek sada postajem svjesna da zaista živim nešto o čemu sam nekada samo sanjala. Mogu svoju molitvu kroz pjesmu dijeliti s drugim ljudima i na tome sam beskrajno zahvalna. Veselim se novim pjesmama, projektima, susretima i svemu što tek dolazi.
Najveća želja mi je imati svoju obitelj i biti okružena ljudima koje volim.
Voljela bih puno vremena provoditi i s djecom koja se možda osjećaju odbačeno ili neprihvaćeno. Djeca su mi posebna zbog svoje iskrenosti i načina na koji daju ljubav.
Željela bih da zna da je ljubljena, prihvaćena i željena te da sam uvijek uz nju. Voljela bih joj dati slobodu da bude hrabra, razvija svoje talente i ne boji ih se dati svijetu. Želim da zna da će u meni uvijek imati podršku.
Da. Mama nam je to cijeli život i govorila i pokazivala. Nakon smrti oca morala je istodobno preuzeti puno uloga, ali sestra i ja nikada nismo sumnjale koliko smo joj važne. Upravo mi je ta sigurnost puno pomogla u životu i jednoga dana želim istu ljubav prenijeti svojoj djeci.
Najviše se veselim svom prvom velikom samostalnom koncertu u Zagrebu. Koncert pod nazivom „Vjerujem“ održat će se 22. studenoga u Kinu SC, a pripreme su već u punom jeku. Dolaze i nove pjesme, veselim se nekim novim suradnjama i svemu što će one donijeti. Čeka me puno rada, ali upravo se tom razdoblju jako veselim.
Osjećam da sam trenutačno upravo ondje gdje trebam biti. Znam da postoji još puno područja na kojima se mogu dati i vjerujem da me Gospodin za njih priprema. Posebno osjećam odgovornost svjedočiti među mladima, ali uz tu odgovornost osjećam i veliku radost.
Voljela bih iza sebe ostavljati stvari boljima nego što sam ih pronašla. Bilo da se radi o čovjeku, okruženju ili jednoj sasvim običnoj sitnici, mislim da svatko od nas ima odgovornost i može učiniti nešto za naše bolje sutra. Upravo u tome vidim smisao ovozemaljskog života – ostaviti nešto dobro iza sebe.
Video Shorts
„Nakon smrti oca morala sam naglo odrasti i prvi put se ozbiljno suočiti s pitanjima na koja nisam imala odgovore. Bilo je ljutnje, tuge i trenutaka u kojima sam se osjećala izgubljeno, ali upravo sam tada počela dublje razumijevati što znači biti Božje dijete i znati da sam ljubljena. Danas znam da ne moram svaku težinu nositi sama. Imam Oca kojem mogu predati ono što više ne mogu nositi i upravo mi je ta spoznaja vratila mir.“