Neke priče ne počinju velikim planom, nego mirisom djetinjstva, obiteljskim stolom i osjećajem da hrana može biti više od obroka. Može biti emocija. Pauza. Mir. Sigurnost. Priča Marije Antunović jedna je od onih koje ne traže pažnju, ali te osvoje na prvu – jer u njoj prepoznaš život. Počinje na otoku, uz obiteljski stol, u ritmu dana koji nije jurio, nego se živio. Tamo gdje se posao učio gledajući, pomažući i upijajući, a hrana nikada nije bila samo hrana, nego povod za okupljanje i dijeljenje. Zajedno sa suprugom Ivanom Borcem, Marija je osnovala Croccantino – jedan od najpoznatijih artizanskih sladoleda u Hrvatskoj, brend koji je iz male obiteljske slastičarne na Pelješcu prerastao u priču prisutnu daleko izvan lokalnih okvira.

Njezina priča govori o odvažnosti da se napusti “siguran put”, o povratku korijenima i rastu kroz zajednicu i svakodnevni rad. U svakoj kuglici Croccantina osjeti se otok, sjećanja, putovanja i emocije pretvorene u okus. Marija danas spaja srce obiteljske tradicije s hrabrošću da tu istu tradiciju ponese svijetom, izvan poznatog i sigurnog. Ne bježi od straha, nego ga nosi sa sobom, jer zna da bez njega nema rasta. Marijine poruke nadilaze svijet gastronomije. One govore o tome da strah nije prepreka nego putokaz, da se kreativnost rađa iz nesigurnosti i ustrajnosti te da kvaliteta i integritet ostaju najiskreniji način povezivanja s ljudima.

On je poduzetnik, planinar, avanturist i putnik kroz visine – ali prije svega čovjek koji je naučio slušati unutarnji kompas. Njegov put započinje na “vrhu” Hrvatske, u Međimurju, uz rijeku Muru, u djetinjstvu bez ekrana, ali punom kretanja, prirode i zajedništva. Bosonogo trčanje po senokošama, šumski mirisi i prvi planinarski izleti duboko su se urezali u njegovo pamćenje, iako tada nije znao da će upravo ti trenuci kasnije postati temelj njegova života.

Napustio je korporativnu karijeru, ušao u poduzetništvo i stvario prvi car sharing model u Hrvatskoj, projekt koji je zahtijevao viziju, upornost i vjeru u nešto što tada još nije postojalo. No paralelno s poslovnim usponima, rasla je i potreba za ravnotežom. Planine su postale njegov osobni reset. Ne bijeg, nego povratak. Kroz Himalaje, Alpe i ekspedicije koje traju tjednima, Matija je naučio da planina ne mijenja čovjeka – ona ga ogoli. U ekstremnim uvjetima nestaje ego, ostaje ono što jesi. Upravo zato njegove poruke nadilaze sport i poduzetništvo. Govore o poniznosti, autentičnosti, zajedništvu i snazi odluke da ideš dalje i kad je teško.

Ona ne govori o uspjehu. Ona ga živi – tiho, dosljedno i s vjerom da se snovi ostvaruju kada im se služi. Josipa Maras umjetnica je koja je platno na štafelaju zamijenila digitalnim slikarstvom u trenutku kada to još nije bio trend, nego hrabra odluka. Iz te vjere i nekoliko neprospavanih noći kasnije nastale su Studijo zidne tapete – ručno oslikane, autentične i bezvremenske. Danas je Studijo, prva hrvatska tvornica zidnih tapeta, brend koji se tržištu nametnuo izvornom umjetnošću, snažnim dizajnom i personaliziranim rješenjima. Izvrsnost Studijo dizajna potvrđuje se iz godine u godinu na najprestižnijim natjecanjima svjetskog dizajna – od Milana i Pariza do Frankfurta, a 2025. godine Josipa Maras proglašena je mikro poduzetnicom godine. Svaki milimetar tapete koji napušta njihovu tvornicu nosi sa sobom znanje, iskustvo, strast i ponos – ali i jasnu poruku da se od talenta može živjeti.

Njezin put nije bio glamurozan. Vikendi su prolazili u radu, jutra su se dočekivala uz strojeve, a odricanja su bila svakodnevica. Od svega se moglo odustati – osim od djece i od vjere u Studijo priču. Danas, kada njezine tapete žive u domovima diljem svijeta, jasno je da ta vizija nije bila samo ambicija, nego svrha. Zahvalnost je vrijednost koju Josipa živi jednako snažno kao autentičnost, hrabrost i dosljednost.

Rijetki su oni čiji glas nosi težinu iskustva, širinu znanja i dubinu ljudskog pogleda na svijet poput ovog televizijskog pustolova. On ne stvara samo reportaže – on gradi mostove između svjetova i kultura. Intervjuira moćnike i svjetske lidere, ali i obične ljude, otkrivajući njihove svakodnevne istine i tražeći univerzalne vrijednosti. Njegove priče putuju dalje, spajajući ljude, prostore i ideje – od svjetskih centara moći do zaboravljenih kutaka zemlje.

Goran Milić jedan je od najznačajnijih hrvatskih i regionalnih novinara, čija je karijera obilježila gotovo pola stoljeća televizijskog i dokumentarnog novinarstva. Tijekom tog puta uredio je i vodio više od tisuću televizijskih programa, snimio stotine dokumentaraca i putopisnih reportaža te intervjuirao brojne državnika, vodeće intelektualce i ključne javne osobe svog vremena. Ni nakon formalnog “umirovljenja” njegov glas nije utihnuo. Naprotiv. Nastavio je stvarati i producirati dokumentarne serije koje gledatelje vode na putovanja kroz suvremene društvene fenomene i kulturne raznolikosti svijeta. Njegov serijal What’s Up… istražuje priče iz Amerike, Europe, Izraela, Japana i odnose Sjevera i Juga, a najnovije emisije donose aktualne i slojevite priče iz Kine.

Godinama je slušala ljude. Vizionare, poduzetnike, mlade koji tek traže svoj put, one koji su stvarali u tišini i nosili velike ideje bez potrebe da budu glasni. Radila je s njima, pratila njihove uspone i padove, slušala njihove sumnje, vjeru, snove i borbe. Upravo su je ti ljudi – njihova hrabrost, autentičnost i često nevidljiv doprinos – inspirirali da pokrene HUMAN VOICE – prvi video magazin u regiji koji slavi dobro u čovjeku. Ona je Doris Vukšić, osnivačica Human Voicea.

Kroz godine rada u komunikacijskoj industriji i svijetu neprestane buke, Doris je svjesno odlučila stati – i slušati. Uvijek je iznova birala isto: staviti čovjeka ispred forme, smisao ispred buke, a vrijednosti ispred trendova i prolazne pažnje. Susreti s ljudima, pitanja koja se ne daju utišati i unutarnji nemir koji te tjera da tražiš dublji smisao onoga što radiš postali su razlog zbog kojeg je osjetila potrebu stvoriti prostor u kojem će se ljudske priče glasnije čuti. Osjetila je da nedostaje prostora za ono najtiše, a najvažnije – ljudskost, vjeru, vrijednosti i dobro koje se čini bez očekivanja priznanja. Upravo u toj glasnoj tišini slavljenja izvornih životnih vrijednosti prepoznala je odgovornost i odlučila je pokrenula svoju vlastitu medijsku platformu i glasnije ispričati priče koje vrijedi čuti.